Njihovi hitovi sa prvog albuma su i danas jako slušani i postali su evergrini a mlađe generacije ni ne znaju da je bend Crvena jabuka svoj muzički put počeo u sasvim drugačijem sastavu nego što je danas.
Prije više od četiri desetljeća bend “Crvena jabuka” debitirao je u javnosti, au tom razdoblju članove grupe doživjela je razorna nesreća. Prije 38 godina u Jablanici se dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali Dražen Ričl i Aljoša Buha, obojica članovi Crvene jabuke.
- Dražen je u nesreći zadobio teške tjelesne ozljede, dok je Aljoša tragično izgubio život na mjestu događaja. Nažalost, Draženovo stanje se pogoršavalo, te je 1. listopada iste godine preminuo u bolnici. Elvira Ričl, Draženova majka, dala je intervju za Yugopapir 1989. godine, u kojem je otkrila detalje oko ovog srceparajućeg događaja.
Bio je to tjedan koji je prethodio nesreći kada smo se okupili u Rumunjskoj, u ljetnikovcu moga brata, i zajedno proveli prekrasne trenutke. Po našem povratku, moja snaha i brat su došli na kavu. Tijekom našeg razgovora Dražen je spomenuo nadolazeću turneju i planove za drugi album. Živo se sjećam da je rekao: ‘Volio bih da možemo odgoditi sve ovo.’
Tijekom našeg ugodnog razgovora, koji je bio posebno ugodan zbog Draženove duboke naklonosti prema mom bratu, moja je šogorica spomenula svoju stalnu fascinaciju hiromantijom i svoj značajan napredak na tom polju. Zaintrigiran, Dražen se zagledao u nju, uhvatio je za ruke i s velikom znatiželjom upitao: “Koliko mi je još vremena ostalo?”
Gledajući unazad, kad se dogodi sličan incident, čini se kao da je to bilo upozorenje, zar ne? Jedna moja susjeda mi je ispričala da ga je tog zlosretnog četvrtka kad je Dražen otišao u Mostar vidjela. Po običaju, sva djeca koja su u to vrijeme bila vani krenula su za njim niz stepenice i prema ulici. Zastajući na trenutak, nježno je milovao kosu svakog djeteta i svakome nešto šapnuo.
Činilo se kao da im se trajno oprašta. Imao je istinsko obožavanje od njih. Čin darivanja slatkišima i kolačima postao je njegov zaštitni znak. Upuštajući se u razgovor s njima, šaljivo bi ih pitao: “Gdje si, dječače moj?” To bi privuklo gomilu, a kad bi se okupili, bilo mu je gotovo nemoguće rastjerati ih. Uporno bi se vukli za njim sve do izlaza.
Kao zabrinuta majka, uvijek sam osjećala tjeskobu kad god bi on krenuo na putovanje. Dražen je bio pedantan kada je u pitanju organiziranje prijevoza, osiguravajući da zadovoljava njegove standarde prije nego što ga prihvati. Uoči njihovog kobnog putovanja raspitao sam se za vozilo koje će voziti.
U pokušaju da smiri moje brige, umirio me je rekavši: “Zlajin Fića nije pouzdana opcija, ali budite uvjereni, ja tamo neću ići, nego ću putovati sa Žerom u njegovom novom Golfu. Žera izvrstan je vozač.” Zaista je zbunjujuće kako se na kraju našao u Zlajinu Fića. Uostalom, moj prijatelj Dražen bio je prilično visok. Okolnosti vezane uz njegovu odluku da se zadovolji Fićom i dalje su mi tajna.
Poslije mi je Zlaja spomenuo njihovu želju da nađu mjesto za ručak u blizini Jablanice. No, kako nisu uspjeli pronaći ništa po svom ukusu, Dražen je predložio da se zapute u hotel Ruža u Mostaru, jer je o njemu čuo pozitivne kritike. Njihov glavni cilj bio je zgrabiti obrok i osigurati da na koncert stignu na vrijeme. Porijeklo Draženove prisutnosti uz Zlaju nikad mi nije eksplicitno otkriveno. Jednom sam se o tome raspitivao kod Žere, ali zbog gužve, ta se tema brzo zaobišla.
- Tražeći dodatno pojašnjenje, obratio sam se Cunji, bubnjaru, i njegov odgovor je malo rasvijetlio stvar. Rekao je: “Teta Elvira, ne znam detalje. Znam samo da je dogovoreno da ćemo Žera i ja putovati u Golfu, dok će oni s nama u Fiću, prvenstveno zbog opreme. Nažalost, konačna istina mi je izmakla. Trenutno mi je nepoznato je li se moj voljeni Dražen naljutio i promijenio način postupanja.
Nakon toga sam odmah kontaktirao i brata i direktora dr. Đokovića. Doktor Đoković je brzo došao do svojih suradnika u mostarskoj bolnici, koji su ga obavijestili da je Zlajo zadobio samo lakše ozljede, dok je moj Dražen zadobio teške i izuzetno teške ozljede. Bez zadržavanja smo se pripremili i krenuli put Mostara, stigavši u rano četiri sata ujutro.
Dežurna liječnica, izuzetna i suosjećajna žena, srdačno nas je dočekala i čak nam ponudila svoj krevet da se malo odmorimo. Izrazila je svoje čuđenje, rekavši da u svim svojim godinama prakse i osobnim iskustvima nikada prije nije svjedočila nečemu sličnom: “Cijela mostarska zajednica se ujedinila u podršci. Nebrojeni ljudi su pohrlili da daju krv. Bio je već dobrano prošao jedan sat u noći kada su se ti mladi ljudi konačno razišli.
Prema liječničkom nalazu, po ulasku u sobu u posjet Draženu vidjelo se da je izgubio osjećaj za sebe. Već je bio primljen na odjel intenzivne njege. Važno je napomenuti da on nije bio kriv za svoje stanje. Sutradan je prebačen kući. U međuvremenu sam ostao u Mostaru. U to vrijeme pokazalo se pravo prijateljstvo i podrška Jabučana koji su se okupili oko mene onako kako samo pravi prijatelji mogu.
Za Dražena je bilo presudno da se što prije preseli na VMA u Beograd, a Žera je odigrao značajnu ulogu u tome. U nezapamćenom događaju, po jakom nevremenu u Mostar je upućen helikopter. Snažni udari vjetra harali su područjem, ostavljajući dojam da se stadion Veleža zbog okolnih planina ugnijezdio u kolosalnom kotlu. Dok smo napeto iščekivali dolazak spasilačkog helikoptera, pogled mi je bio fiksiran na zloslutno nebo iznad.
Činilo se da je vrijeme stalo dok smo zadržavali dah. Iznenada mi je prišao lik s viješću koja je razbila moje nade – helikopter je bio prisiljen vratiti se, nesposoban za dodir. Oštar bol probio mi je prsa, ostavljajući me dahnem za zrakom. U očajničkom mahnitu posegnuo sam za telefonom, mojom slamkom spasa do Žere, i žurno upitao: “Žera, dragi moj, što ćemo sad? Helikopter ne može sletjeti?
- Nakon što je uvjerio tetu Elviru da je sve pod kontrolom, obavijestio me da je avion već otpremljen. Nismo gubili vrijeme i krenuli smo ravno u zračnu luku, obavijestivši bolnicu da se pobrine za Dražena. Kad je zrakoplov sletio, zaštitari su stražarili ispred terminala zračne luke, sprječavajući me da potrčim prema zrakoplovu. Iz daljine sam mogao samo nazreti kola Hitne pomoći i nosila na kojima je bio Dražen, skriven plahtom.
U pratnji brata i liječnika ukrcali su se s njim u avion. Bio je petak navečer kada sam se vratio u Sarajevo. Posjetio sam Zlaju u ponedjeljak, jer je bio kod kuće. Duboko zamišljen razmišljao sam o cijelom događaju i došao do spoznaje da je Fićo vjerojatno kriv, jer sam kasnije otkrio da je star i nestabilan. U trenutku događaja, sjedište se spustilo na Zlaju, potpuno ga obavijajući.
Udarac je bio usmjeren prema nosu i zadobio je samo te specifične ozljede. Naknadno su medicinski stručnjaci izveli zahvat iz područja maksilofacijalne kirurgije kako bi sanirali oštećenje, no Zlaj je brzo došao k svijesti i činilo se kao da događaj na njega nije nimalo utjecao. Naknadno sam otkrio da je na sprovodu mog voljenog Dražena bilo nevjerojatnih 10.000 ljudi iz Sarajeva.
Ne znajući u to vrijeme, napuštali su groblje bezbroj sati. Cijelu noć pored grobnog mjesta ostali su sjediti brojni mladi koji su ronili suze za mojim dragim Draženom. Ogromno iskazivanje ljubavi bilo je dokaz neizmjerne ljubavi koju su svi gajili prema njemu. Sjećanje na taj sprovod ostalo je maglovito u mojim mislima.
Sve čega se sjećam je da sam stajao ispred kovčega i izgovarao riječi: “Sine moj, ishod je mogao biti vrlo različit. Kad me posjetio nakon sprovoda, njegov razrednik je rekao da Dražen posjeduje zadivljujuću nevinost koja zahtijeva ljubav. Sam Dražen uspio je steći ogromnu popularnost, odanost i iskrenu ljubav tisuća mladih ljudi, a sve zahvaljujući svojoj zadivljujućoj prisutnosti, uzornom ponašanju i nepokolebljivoj ljubaznosti.
Sa sigurnošću vam prenosim: stigao je s dolaskom proljeća, a otišao s dolaskom jeseni. Iako je njegovo vrijeme na ovoj zemlji bilo kratko, čvrsto vjerujem da je u tim godinama postigao daleko više nego što bi većina pojedinaca mogla postići u dvostruko dužem životu. Bez sumnje, njegovo postojanje imalo je veliki značaj…
