Danas sve češće možemo čuti ili pročitati priče sa sličnom temtikom odnosno koje se bave nezahvalnošću djece prema roditeljima koji su im cijeli život pružali podršku i ljubav.
Ova pripovijest opisuje život zagrebačke umirovljenice Tomane, majke troje djece i ponosne bake, koja je cijeli svoj radni vijek posvetila poslu knjigovotkinje, vjerujući da će joj pozne godine donijeti mir i odmor. Umjesto toga, životni događaji doveli su je do toga da uđe u situaciju koju nikada ne bi predvidjela. Njezina sjećanja pojačana su teškim trenucima i težnjom za golom egzistencijom, a njezina emocionalna snaga čini ovu pripovijest izuzetnom. Tomana priznaje da joj brak nikada nije donio radost. Godinama se nosila s nasiljem i patnjom u mraku.
- Tek je 1998. godine odlučila zatražiti razvod, znajući da će to biti jedini način da sebi i svojoj djeci omogući novi početak. Razdoblje koje je uslijedilo obilježilo je neizvjesnost. Ona i njezina djeca uzimali su podstanare, često su mijenjali stanove, a pronaći stalan posao bilo je gotovo nemoguće. Brige oko financija bile su uobičajena, ali ona nikada nije odustala. Unatoč svakodnevnoj borbi s financijama i osnovnim potrebama, djecu je uspjela usmjeriti na pravi put. Završili su školovanje, a kada je primljeno nasljedstvo, konačno su mogli kupiti vlastiti stan.
Za nju je taj trenutak bio sličan izlasku iz tame na svjetlo. Na kraju su se slavila i vjenčanja njezine djece, au njenom srcu rodila se nada da će nakon svih nedaća doći dani slavlja i zajedništva. Međutim, druga strana života pokazala je svoje pune mogućnosti. Stariji sin, koji joj je prije bio privržen, iznenada ju je napustio nakon vjenčanja. Jednog dana jednostavno joj je napisao kratku poruku: “Izbriši moj broj telefona”. Bez komentara, bez rasprave, bez pozdrava. Taj je događaj za nju bio sličan hladnoj kupki. Vjerovala je da joj se srce slama, ali zbog ljubavi prema sinu odlučila ga je pustiti, vjerujući da će tako pronaći svoju radost.
Kao da to nije dovoljno, još jedna era leta. Mlađi dječak doživio je razvod i potražio je njezinu pomoć kad je kupovao stan. Tomana je tada donijela odluku da sva svoja mirovinska sredstva položi kod njega. Imala je samo oko 100 eura vlastitih, ali se osjećala izuzetno sretnom što može pomoći vlastitom djetetu. Nije požalila ni dinara, jer se uzdala u Boga i nadala da čini dobro djelo koje će dovesti do svakog mira. Međutim, i ta spona je propala. Nakon, kako je rekla, kratke svađe, mlađi joj je dječak uskratio pristup svojoj kući i zabranio joj ulazak u svoj dom.
Bilo je bolnije nego što se riječima može objasniti. Vjerovala je da gubi dio svoje osobnosti, ali je šutjela i nastavila moliti za njega. U konačnici, kći je doživjela veliki stres zbog stalnih svađa između braće, odlučila je prekinuti sve veze s majkom. Tomana je ostala sama, u rezidenciji u kojoj je prije odzvanjala dječja molba, a sada je bila samo tišina. Tomana danas s obitelji živi u skromnoj rezidenciji, prihode prima od mirovine, a od njihove djece ne bi tražila nikakvu pomoć. Radije bih umrla od gladi u hladnoj rezidenciji nego ih molila, kaže tiho, ali snažno, prikrivajući ponos što sve mora sama izdržati. On traži da im se udovolji svaki dan, da im život bude manje težak, da nađu radost i da ih Bog štiti.
Njezin narativ pokazuje snagu majčine ljubavi koja ne prestaje, iako djeca zaboravljaju koliko su je cijenila. Nakon nekoliko dana stekla je samopouzdanje i odlučila napisati pismo kćeri. Unutar toga, cijeni ih za sve ono što su joj prethodno pružili, ali zapravo je napisala da joj je srce slomljeno. Dodala je izjavu koja ih je izazvala: “Nakon mog odlaska bit će škrinja.” Ta je rečenica bila ispunjena tugom i gorčinom, zbog čega su se stvari naglo promijenile. Sutradan su joj djeca počela pristizati jedno po jedno.
Nisu nastali iz ljubavi, nego iz interesne želje da procijene što mogu uzeti od majke koju su napustili i što je ostalo iza njih. Tomana je tada shvatila da, unatoč teškoćama, u njenom srcu još uvijek ima mjesta za oprost, osim toga, njezine su godine ispunjene tugom koju nitko ne može oduzeti. Njezin narativ i danas služi kao primjer krhkosti obiteljskih odnosa i teškoće pronalaženja pravog omjera ljubavi, predanosti i poštovanja.
