Na žalost sve češće možemo čuti razne priče o tome kako odrasla djeca zanemaruju svoje roditelje koji su dali sve od sebe da ih othrane i vaspitaju i od njih naprave dobre ljude.
U suvremenom društvu sve se češće susrećemo s pričama o djeci koja, kako sazrijevaju, a roditelji postaju sve ranjiviji, zanemaruju one koji su ih nekoć odgajali. Ova situacija je posebno potresna, s obzirom na nesebičnu ljubav i predanost koju su ti roditelji posvetili uspostavljanju jakih temelja za živote svoje djece. Unatoč tome, bitno je otkriti način rješavanja ovih poteškoća uz zadržavanje vlastitog samopoštovanja i unutarnje otpornosti. Suočeni s iskustvom zanemarivanja ili nepoštivanja naših vlastitih potomaka, netko može smatrati da je emocionalna težina značajna.
- Početna faza u rješavanju ove situacije uključuje priznavanje naših osjećaja, iako na način koji ne zasjenjuje naše postojanje. Emocije poput ljutnje, tuge i razočaranja tipični su odgovori na takve okolnosti. Iako je ključno ne potiskivati te osjećaje, jednako je važno osigurati da oni ne dominiraju našim postupcima. Ljutnja, daleko od toga da ukazuje na slabost, predstavlja prirodnu reakciju na nevolju koju doživljavamo.
Ključni zadatak leži u ovladavanju upravljanjem tim emocijama na način koji ne iscrpljuje našu energiju niti odvraća našu pažnju od drugih aspekata našeg života. Ključni korak u ovom procesu uključuje odustajanje od očekivanja da će naša djeca dosljedno priznavati i cijeniti naše napore. Često pretpostavljamo da će naša predanost i žrtve rezultirati isprikama ili izrazima zahvalnosti; međutim, to nije uvijek točno. Bitno je prepoznati da prava vrijednost leži u ljubavi i pažnji koju smo posvetili njihovom odgoju, a ne u bilo kakvoj vanjskoj potvrdi.
Najznačajnije priznanje proizlazi iz naše vlastite nutrine, kroz razumijevanje mjere u kojoj smo doprinijeli i utjecali na živote drugih. Ovo gledište nam omogućuje da održimo svoje dostojanstvo i samopoštovanje. Neophodno je razviti sposobnost razlikovanja našeg identiteta od ponašanja drugih. Kada djeca pokazuju hladnoću ili ravnodušnost, to ne znači automatski neuspjeh s naše strane kao roditelja.
Takvo ponašanje može proizaći iz njihovih pojedinačnih unutarnjih sukoba, stresora ili problema koji nisu izravno povezani s nama. Iako to ne opravdava njihove postupke, shvaćanje da njihove reakcije nisu uvijek odraz nas omogućuje nam da se odvojimo od emocionalne nevolje koju doživljavamo. Ova promjena gledišta omogućuje nam da sačuvamo svoju unutarnju otpornost i potpuno prihvatimo život. Iako može biti primamljivo usvojiti mentalitet žrtve u ovim okolnostima, ključno je suzdržati se od toga. Misli poput “Uložio sam sve od sebe, ali me ne cijene” mogu nas zatvoriti u stanje nemoći.
Umjesto da sebe promatramo kao nemoćne, bitno je priznati svoju sposobnost da promijenimo svoje emocionalne reakcije na različite situacije. Razvijanje unutarnje otpornosti i prihvaćanje ideje da nismo žrtve, već pojedinci koji su se suočili s poteškoćama i koji su vrijedni poštovanja, ključno je za snalaženje i prevladavanje ovih izazova. Nadalje, kako djeca rastu, priroda odnosa s njima mora se mijenjati. Imperativ je da te veze ne ostanu statične kao što su bile tijekom godina formiranja; nego bi se trebali prilagoditi dinamici i zahtjevima koji se razvijaju.
Podjednako je važno dati prioritet vlastitoj dobrobiti. Napori da promijenimo ponašanje naše djece često se pokažu neučinkovitima, zbog čega je korisnije koncentrirati se na naš osobni razvoj – naše interese, hobije i sveukupno zadovoljstvo. Briga o vlastitim potrebama ne samo da jača našu unutarnju otpornost, već nas i štiti od nepovoljnih vanjskih utjecaja. Doživjeti nekomplicirane trenutke, poput šetnje prirodom, provođenja vremena s prijateljima ili čitanja, nudi duboko zadovoljstvo koje ne ovisi o postupcima drugih. Sreća nije samo nagrada za naše napore; nego je to intrinzično pravo koje je inherentno naše, bez obzira na to kako nas drugi tretiraju.
U konačnici, ključni čimbenik je davanje sebi dopuštenja da iskusimo sreću bez obzira na vanjske čimbenike. Naši su životi naši i nitko nam, čak ni naši voljeni, ne može oduzeti pravo na radost i ispunjenje. Iako može biti izazovno kada oni do kojih nam je stalo nanose bol, važno je prepoznati da je naša unutarnja snaga ključna za prevladavanje ovih poteškoća. Priznavanje naše sposobnosti da upravljamo svojim emocijama i koncentriramo se na aspekte koji su pod našom kontrolom omogućuje nam utrti put za mirnije i svrhovitije postojanje.
