Pasulj ili grah je namirnica koja se često priprema kod nas i on ima mnogo blagodeti za naš organizam. U sebi sadrži preko 20 vitamina i puno hranljivih tvari ali često nadima stomak i dovodi do gasova.
Izvrsna metoda za ublažavanje plinova i nadutosti je konzumacija graha, koji bez obzira na sortu ima malo kalorija i masti. Nadalje, pružaju izvanredan izvor proteina, vitamina B, folne kiseline i vlakana, koji svi pomažu u smanjenju razine kolesterola. Budući da je grah bez glutena, u njemu mogu uživati svi. Odlučiti se za obrok od graha dok ste na dijeti izvrstan je izbor, jer ima malo kalorija i masti, a nudi značajnu količinu magnezija i željeza.
Umjesto da vam crpi energiju, grah vašem tijelu daje prave antioksidativne prednosti. Dok neki ljudi možda oklijevaju kuhati grah zbog zabrinutosti oko njegovog potencijala da se proširi i izazove nelagodu povezanu s plinovima, postoje različite metode za ublažavanje ovog problema. Opće je poznato da namakanje graha u vodi nekoliko sati prije kuhanja smanjuje njihovo bubrenje.
Savjet koji se prenosi od baka govori da namakanje graha preko noći i ostavljanje u vodi dan prije kuhanja donosi još veće koristi. Osim namakanja graha kako bi se spriječilo bubrenje tijekom procesa kuhanja, dodavanje lovora, kumina, mažurana, majčine dušice ili đumbira u vodu za namakanje može pomoći u smanjenju stvaranja plinova u tijelu nakon toga. Opće je poznato da grah koji nije potpuno kuhan može dovesti do povećanog stvaranja plinova. Kako biste ublažili ovaj problem, ključno je oprati grah, uključujući i onaj iz konzervi, i kuhati ga polagano dulje vrijeme, a ne na visokim temperaturama.
- Ispiranje i namakanje graha pomaže u uklanjanju šećera koji mogu uzrokovati plinove, što dovodi do manje nadutosti želuca. Da budemo precizniji, neugodne plinove ispuštaju uključene bakterije kada se razvije debela šećerna kora, zbog čega je potrebno pobjeći iz okoline kuhanja. Iskusni kuhari tvrde da se grah smatra ispravno kuhanim tek nakon tri ciklusa kuhanja.
DODATNI TEKST
Rane indikacije nisu upućivale na demenciju. Objavljeno: 18.09.2024. 12:00 sati 12:04 sati Žena koja čeka dijete strpljivo sjedi na klupi na stanici čekajući autobus. Djed pita: “Koliko imaš mjeseci?” Iznenađena, ona odgovara: “Molim.” Zatim pita: “Ako nemate ništa protiv što pitam, u kojem ste mjesecu?” i dodaje: “Sigurno ste tako uzbuđeni što ćete postati majka.” “Osmi”, odgovara ona, očiju punih suza. “To je divno; tvoja obitelj mora biti presretna”, napominje baka.
Mlada žena kaže: “Imam samo svog oca, a on nije dobro.” Upravo u tom trenutku zaustavlja se autobus, natjeravši je da ustane i uzme deku dok kaže: “Idemo, tata, ovo je naš prijevoz.” Tek na kraju ovog potresnog videa, osmišljenog u obrazovne i promotivne svrhe na društvenim mrežama, gledateljima je jasno da prikazuje čovjeka koji boluje od Alzheimerove bolesti i njegovu kćer koja se brine za njega. Rujan je prepoznat kao mjesec podizanja svijesti o Alzheimerovoj bolesti.
Ovaj oblik demencije je spora i suptilna bolest koja se u početku može činiti bezopasnom, ali kada jednom uzme maha, uzrokuje bol za cijelu obitelj. U razgovoru za Dnevnik RTS-a Slavica Stuparušić, kći oboljelog, zajedno s Nadeždom Starić iz Srpskog udruženja za Alzheimerovu bolest, podijelila je spoznaje o prepoznavanju ranih simptoma, strategijama za usporavanje napredovanja bolesti te različitim oblicima pomoći i podrške koji mogu biti koristan i za pacijente i za njihove obitelji.
Prema procjenama, oko jedan od deset pojedinaca u svijetu ima neki oblik demencije, au Srbiji je zabilježeno oko 200.000 slučajeva. Slavica Stuparušić, gošća Dnevnika čija se majka borila s Alzheimerovom bolešću, priča kako su se simptomi majčine bolesti pojavili znatno ranije nego što je obitelj u početku identificirala kao demenciju. Prvi pokazatelji nisu upućivali na demenciju.
U početku su se pojavile značajne promjene u ponašanju, obilježene napetostima i tjeskobom, koje su liječnici rješavali anksioliticima. Nakon toga je počela gubiti stvari i optužila svoje ukućane da su ih ukrali. Ovakav obrazac ponašanja trajao je gotovo dvije do tri godine, a kada je njezin animozitet prema članovima obitelji eskalirao do nepodnošljivih razmjera, konačno je postavljena dijagnoza.
Ova dijagnoza omogućila je određivanje odgovarajuće terapije koja je u startu smanjila anksioznost majke, objašnjava Stuparušić. Bilo je neophodno da netko bude s majkom 24 sata dnevno. Dok je njezin otac preuzeo većinu odgovornosti, ona i njezin brat pridonijeli su koliko su mogli. S vremena na vrijeme smatrali su potrebnim pozvati policiju zbog majčine sklonosti da napusti kuću i odluta.
