Kada izgubimo neku blisku osobu, obuzme nas tuga i većina nas se ne zna nositi sa smrću iako nas sve čeka prije ili kasnije. Upravo iz tog razloga mnogi vjeruju da postoji i zagrobni život i da ljudska duša ne umire.
Mnogi izvještaji pojedinaca sugeriraju da se duše onih koji su preminuli vraćaju svojim najmilijima na posljednji ispraćaj. To se često događa na mjestu gdje je pokojnik doživio najviše radosti. Koji je proces kojim se pokojnikova duša oprašta od onih do kojih im je stalo? Evo što se događa 3., 9. i 40. dana nakon smrti. Koji je proces kojim se duša pokojnika oprašta od svojih najmilijih?
- Nakon smrti, duša pojedinca obično se vraća da se oprosti od voljenih i ponovno posjeti mjesto gdje je pronašla najviše radosti. Moguć je čak i ponovni ulazak duše u tijelo, što se naziva fenomenom kliničke smrti. Mnogi koji su doživjeli ovo iskustvo prepričavaju osjećaje lebdenja i promatranja vlastitog tijela odozgo. Kada je duša zauvijek otišla i više se neće vratiti, od tog trenutka počinje rastanak s voljenim osobama i traje točno četrdeset dana. U stvarnosti, pokojnici nam ne dolaze u posjet, niti se manifestiraju u našim snovima.
Kada ih sanjamo, to je samo da ih se prisjetimo u našim molitvama, što je ono što oni tada zahtijevaju. Prema riječima stručnjaka, pojedinac ima samo tri dana da se oprosti od onih s kojima je nekada živio i brinuo. Ova tri dana su izazovna za dušu pokojnika, jer se 3., 9. i 40. dana događaju značajni događaji za pokojnika. Ovi dani imaju veliku važnost i uistinu su posebni; bitno je da ih se u ovom vremenu sjećamo i molimo za naše pokojne. Trećeg dana duša napušta zemaljske veze kako bi ušla u nebeske prostore, ostajući tamo do devetog dana kako bi razmišljala o tome kako je život trebao živjeti da bi se postigla radost koju su uživali sveci.
Nakon toga, od devetog do četrdesetog dana, duša svjedoči strahotama pakla, vjerojatno prolazeći kušnje tijekom kojih je testirana i u iskušenju da posrne. Trebamo se moliti da naši voljeni uspješno prebrode ovo “posljednje putovanje”, da četrdesetog dana stignu do Gospodina i da im Bog podari privremeno počivalište do posljednjeg suda. Čitanje molitava, posjećivanje groblja i paljenje svijeća značajne su prakse koje pomažu put duše u kraljevstvo nebesko.
Obično se sahrana obavlja treći dan nakon smrti. Ova tradicija proizlazi iz činjenice da je Isusovo tijelo pokopano treći dan nakon njegove smrti. Treći dan služi kao podsjetnik na trojstvo čovjeka i Boga. Bog postoji u tri osobe, a čovjek se sastoji od tri elementa: duha, duše i tijela. Osim toga, ljudi se izražavaju kroz tri komponente: um, misli i osjećaje. Dakle, osoba nastavlja zadržati svoj identitet, uključujući svoja sjećanja. Molimo molitvu za njegov spomen, moleći Gospodina da mu oprosti sve njegove misli, djela i riječi.
Deveti dan nakon smrti ima značaj, jer Sveti Simeon Solunski spominje da je devet redova anđela vezano za ovaj dan. Preminula voljena osoba može se pridružiti ovim redovima kao nematerijalni duh. Prema riječima naših svećenika, na ovaj je dan ključno moliti se za pokojne, jer oni su živjeli svoj život ne shvaćajući svoje grijehe, a tek nakon smrti dobivaju jasnoću, ali više ne mogu ništa poduzeti. 40. dan nakon smrti označava dan uzašašća, ključni trenutak.
Iako se pojedinac susreo s Bogom u tri navrata i došao mu se pokloniti 3., 9. i 40. dana, ovih 40 dana je vrijeme kada tražimo oproštenje od Gospodina za grijehe naših voljenih i tražimo prihvaćanje u kraljevstvo nebesko. . Od trenutka prolaska, sudbina pojedinca počiva u Gospodinovim rukama. Važno je zapamtiti da, iz Gospodinove perspektive, nema mrtvih; oni koji postoje u ovom zemaljskom carstvu i oni koji žive u zagrobnom životu dijele isti položaj s Njim. Ipak, postoji jedna važna iznimka.
Stanje duše nakon smrti – njezino stanje – ovisi o tome kako pojedinac vodi svoje zemaljsko postojanje, uključujući razinu grešnosti i prirodu svojih misli i djela tijekom svog putovanja. Osim toga, duša posjeduje vlastitu sudbinu nakon smrti, na koju utječe odnos koji osoba njeguje s Bogom tijekom svog života.
Prema učenju Crkve, nakon nečije smrti, njihova se duša odvodi na privatni sud, određujući njezinu sudbinu ili uzašašće na nebo ili silazak u pakao, gdje će se na kraju suočiti s Velikim sudom. U vremenu između ova dva suda, koje se događa tijekom našeg života, važno je sjetiti se moliti za one koji su umrli, tražeći Gospodinovo milosrđe i oproštenje za njihove grijehe. U čast njihovoj uspomeni trebamo se baviti različitim djelima dobrote i imati ih u svojim mislima tijekom liturgije.
