Gubitak voljene osobe svakako nije jednostavan i svako se s tim suočava na svoj način. Ali, treba biti oprezan kada želite utješiti osobu koja u tom trenutku pati, postoje riječi koje se svakako ne bi smjele spominjati.
Razumijevanje procesa tugovanja može uvelike pomoći u pružanju podrške osobi koja tuguje. Teško je znati što može pružiti utjehu u vrijeme tako duboke tuge. Malo ljudi svlada zadatak učinkovitog rješavanja smrti prijatelja i dobrog tugovanja. Emocije u takvim trenucima – krivnja, čežnja, usamljenost, bespomoćnost – tako su duboko snažne. Nakon što prođe prvi val šoka, pomiriti se s onim što se dogodilo može biti teško.
Prema teoriji privrženosti Johna Bowlbyja, u četiri uočljive faze tugovanja, prva je ono što on naziva obamrlošću (i prianjanjem) koja može trajati satima ili se čak produžiti na tjedan dana, pri čemu je pojedinac šokiran i čini se emocionalno imobiliziranim. U osobi će postojati duboko ukorijenjen osjećaj emocionalne obamrlosti relativno dulje razdoblje – zbog čega se s gubitkom neće pomiriti na konstruktivan način. Čežnja i potraga za izgubljenom osobom može trajati vrlo dugo, protežući se u nekoliko mjeseci i godina.
Tjeskoba je najjača u ovo doba; duboka tuga i stvarnost gubitka pojedinca nastanjuju se u većini ljudi. Mnogi će se naći zaglavljeni u ovoj fazi dugo vremena, boreći se sa svojim osjećajima i osjećajući se dezorijentirano. U ovom trenutku treba potražiti stručnu pomoć. Faza dezorganizacije i čežnje: U ovoj točki pojedinac počinje shvaćati da se mrtva osoba neće vratiti. Stvarnost opažanja stalne tjeskobe da je smrt konačna i da osoba više ne pati pruža izvor potvrde, ali iako donekle utješna, spoznaja je još uvijek vrlo bolna.
Faza reorganizacije: U ovoj fazi, osoba se počinje vraćati u svoj život nakon gubitka mrtvih. Tuga ne nestaje; mijenja se i reinvestira. Osoba se mijenja s novim okruženjem, pokušava pronaći smisao i napraviti ravnotežu u životu. Aspekt koji je važan za učinke oporavka je kvaliteta u individualnom međusobnom odnosu. Ljudi koji se nađu u žalosti, poput roditelja koji se mire s gubitkom djeteta ili pojedinca koji izgubi bliskog prijatelja, skloni su iskusiti kompliciranije oblike tugovanja.
Snažni i značajni odnosi, poboljšani podrškom obitelji i prijatelja, mogu biti od velike pomoći. Terapeut koji radi s tim osobama za podršku može pomoći ožalošćenoj osobi da se oslobodi osjećaja krivnje priznajući da su dali najbolju podršku umirućoj osobi. Priznajte stvarnost svoje žalosti i shvatite da je smrt trajno događanje. Dopustite sebi da tugujete; oslobodite svoje emocije.
Ljudi oko vas bit će svjesni, osjetljivi držači ušiju. Govorite ono što osjećate i doživljavate. Tješeći ožalošćene, učinite sljedeće: izrazite sućut; dobar način je reći: “Žao mi je zbog tvog gubitka.” Nemojte stvarati pretpostavke. Nemojte pretpostavljati odnos između ožalošćenih i mrtvih. Dijeljenje dobrih sjećanja na mrtve može biti od pomoći. Također, aktivno slušajte i nemojte dijeliti vlastite priče osim ako to od vas ne traže.
Pomoć u svakodnevnim zadacima može smanjiti pritisak i pružiti stvarnu pomoć. Također, tišina može biti ljubazan i brižan potez. Kada se netko dulje vrijeme bori sa životnim izazovima, dobro je razgovarati s terapeutom. Dobivanje prave pomoći može značajno promijeniti način na koji tuguju i prebroditi teška vremena.
