Danas za vas imamo interesantan članak o porijeklu riječi koju svakodnevno koristimo a u pitanju je dio pribora za jelo odnosno kašika. U našem jeziku postoji dosta turcizama i kašika je jedna od tih.
Jezik koji koristimo sastoji se od preko 150.000 riječi. Među njima su brojne posuđenice koje su s vremenom usvojile sintaksu stranog jezika i sada su izvorne. Nemaju više stranog zvuka, ne raspravljaju o podrijetlu, niti ih smatramo stranim importom iz drugih jezika. Jedna popularna riječ koja se često koristi, a koja je izvedena iz turskog jezika je riječ žlica. Danas je žlica uobičajena i univerzalna, no malo tko razmišlja o tome kako je ušla u naš jezik. Narativ žlice nije samo povijest određenog kuhinjskog predmeta, već i jezik, kultura, povijest i svakodnevni život kroz povijest.
- Svakodnevna uporaba žlice i jezična refleksija U najosnovnijem smislu, žlica je alat koji se koristi u kuhinji, to je eliptična, plitka posuda s drškom, koja može biti metalna, plastična ili drvena. Koristimo ga svakodnevno, bilo da ga konzumiramo kao hranu, pijemo kao dio obroka ili dajemo djetetu kao međuobrok. Međutim, ovaj mali alat ima više slojeva značaja i više slojeva povijesti. Na engleskom se izraz za žlicu zove “spoon”. Na njemačkom je to “Löffel”. U Hrvata se zove “zlica”, a u Turaka “kaşık”. Naša riječ mrlja najsličnija je turskom izrazu, što nije slučajno.
Ova sličnost je evidentna, što sugerira da je to riječ izvedena iz turskog jezika, možda tijekom stoljeća osmanske vladavine na Balkanu. Osmansko naslijeđe u kulturi Kada razgovarate o Osmanskom Carstvu i njegovom utjecaju na našu regiju, možete se usredotočiti na povijest, politiku, arhitekturu ili religiju. O jeziku se rjeđe govori, unatoč značajnim posljedicama na vokabular našeg jezika. Pretpostavlja se da smo od Osmanlija posudili nekoliko tisuća riječi. Mnogi od njih i danas su zaposleni, unatoč tome što su se dinamički i fonetski razvili u naš jezik.
Riječ žlica još je jedan uobičajeni primjer. Ne samo da se uvriježio u svakodnevnom jeziku, već je u potpunosti zamijenio stariji, tradicionalno vezani izraz ložica. Unatoč činjenici da je “ložica” zapravo izvorni izraz u jezicima Slavena i potječe od glagola ložiti ili zalogiti, većina današnjih govornika uopće nema znanja o tome. U Srbiji, kada biste rekli “dodaj mi ložicu”, većina stanovništva bi vas vjerojatno zbunjeno pogledala. Varijacije riječi žlica u slavenskim jezicima. Fascinantno je usporediti način na koji Indijanci i slavenski narodi opisuju ovaj jednostavan instrument.
Rusi i Ukrajinci koriste riječ “ložka”, dok Poljaci i Česi koriste izraz “łyżka”, Slovaci i Makedonci koriste izraz “lažica”. Svi ovi izrazi potječu iz istog korijena u slavenskom jeziku i imaju veću vezu jedan s drugim nego s našim pojmom kašikam. Unatoč tome, žlica se održala i nastavila biti u našem jeziku. Mnogi govornici se ne razlikuju, niti vjeruju da koriste turski izraz. Ovo je prirodni napredak u jeziku: riječi se razvijaju, mijenjaju, zaboravljaju i vraćaju. Neki se trajno povezuju sa žlicom, što je slučaj s mnogima. Izgubljena kutlača i sentimentalna sjećanja na djetinjstvo. Na društvenim mrežama i forumima povremeno se raspravlja o riječima koje se više ne koriste.
Jedna od tema koja je zabrinjavala bila je riječ kutlača. Komentari su pokazali da, iako je ova riječ sada neuobičajena, još uvijek ostaje u sjećanju. Jedan se pojedinac sjetio kako bi njihova pokojna baka obično govorila: izmijenili smo izjavu za njih. Drugi je komentirao činjenicu da danas baka i dalje govori o riječi kutlača. Treća izjava je zaključila: “Ovo je razlog zašto je izražen izraz ‘započeti glad'”. Posebno je zapažena izjava: “500 godina nije dugo vrijeme”. Ovi primjeri pokazuju kako je jezik ugrađen u obiteljske narative, u sjećanja i uobičajene fraze.
Unatoč činjenici da standardni govor eliminira mnoge izraze, još uvijek postoji u malim područjima privatnog govora, poput kuhinja, starijih osoba i kolokvijalnih fraza. Prepirka između jezika i identiteta. U konačnici, riječ žlica povezuje se s više predmeta. Radi se o našoj prošlosti, stvarima koje smo zadržali i stvarima koje smo napustili. Radi se o načinu na koji se kultura prenosi i miješa, načinu na koji strane komponente postaju dio nas i sudjeluju u našoj kulturi. Kako u svakodnevnim predmetima prenosimo fragmente prošlosti kojih često nismo svjesni.
