Polina Zemljakova čvrsto je držala volan, kao da će se svijet raspasti ako ga pusti makar na trenutak. Kiša je pojačavala, a brisači su se kretali u istom ritmu kao njeno disanje – kratko, isprekidano, napeto……
Sat na tabli pokazivao je 14:47. Za trinaest minuta trebala je biti na klinici. Za trinaest minuta donijeti odluku koju je u sebi prelamala sedmicama, ali koju nijedan dio njenog bića nije prihvatao.
Ironija joj je pekla grlo. Cijeli život posvetila je spašavanju srca – doslovno. Kao vrhunska kardiokirurginja, bila je žena kojoj su povjeravali posljednje šanse.
A sada je vozila da ugasi jedno srce koje još nije imalo ni ime. Kiša je klizila niz staklo, mutila pogled, baš kao što su joj misli bile mutne. U stomaku je osjećala tup pritisak, kao tiho podsjećanje da tamo postoji neko ko ništa ne zna o rokovima, terminima i strahu.
- Na parkingu klinike zaustavila je auto u 14:55. Uzela je torbu, izašla i krenula prema vratima. Koraci su joj bili teški, kao da hoda kroz vodu. Tada ju je presjekla oštra bol u donjem dijelu stomaka. Ne jaka, ali dovoljna da stane. Položila je ruku na trbuh i prvi put tog dana duboko udahnula. U tom dahu bilo je svega – straha, krivice, sjećanja na izdaju čovjeka koji je obećao da će ostati, pa nestao čim je saznao za trudnoću.
Okrenula se. Rekla je sebi da samo ide po dokumente. Da joj treba još minuta. Vratila se do auta i sjela. Suze su same krenule. U retrovizoru je vidjela lice žene koju nije prepoznavala – umornu, slomljenu, stariju nego što je mislila da jeste.
Tada je primijetila pokret.
Mali dječak, možda deset ili jedanaest godina, u prevelikoj smeđoj jakni, brzo se udaljavao niz ulicu. Polina je spustila pogled na vjetrobransko staklo. Ispod brisača – zgužvan papir. Sigurna je bila da toga nije bilo ranije.
Izašla je iz auta. Kiša joj je natapala kosu, ali to nije osjećala. Uzela je poruku i polako je otvorila. Rukopis je bio dječji, nesiguran, slova kriva, ali čitka.
“Gospođo, izvinite što pišem. Vidio sam da plačete u autu. Ja nemam mamu. Umrla je kad sam bio mali. Da imam priliku da se vratim nazad, molio bih je da me ne ostavi. Ako u vama ima beba, nemojte je pustiti da bude sama. Ja bih dao sve da je moja mama ostala.”
Papir joj je ispao iz ruku.
Svijet se zaista počeo okretati. Polina se oslonila na haubu, osjećajući kako joj koljena klecaju. Nije znala koliko je dugo stajala tako, dok joj je kiša spirala suze s lica. U glavi su joj se smjenjivale slike – operacione sale, prvi otkucaj srca nakon uspješne operacije, trenutak kad joj je rečeno da je trudna, poruka kojom ju je otac djeteta napustio.
A sada – dječak. Nepoznato dijete koje joj nije dugovalo ništa. Koje je samo vidjelo ženu u autu i odlučilo da ostavi dio svoje istine.
Polina je pogledala prema ulazu klinike. Vrata su bila blizu. Sve je još uvijek bilo moguće. Mogla je izaći, obrisati lice, potpisati papire i nastaviti život kakav je poznavala. Bez pitanja. Bez neizvjesnosti.
Ali nešto se već promijenilo.
Ruka joj je ponovo otišla na stomak. Bol je nestala. Umjesto nje – tiha toplina. Sjetila se svih ljudi kojima je rekla: “Srce vam kuca. Živi ste.” I shvatila da to isto srce sada kuca zbog nje.
Vratila se u auto. Sjela. Okrenula ključ. Pogledala sat. 15:03.
Telefon joj je zazvonio. Klinika. Nije se javila.
Uključila je pokazivač pravca i polako izašla s parkinga. Kiša je i dalje padala, ali joj se činilo da je svjetlija. U retrovizoru, klinika je nestajala iz vida.
- Polina nije znala šta je čeka. Znala je samo jedno: tog dana, zbog jedne poruke i jednog dječaka, odlučila je da ne prekine još jedan otkucaj srca.
