Roditelji za svoju djecu u životu daju sve što mogu, ljubav i pažnju ali i uslove da osrastu u dobre i obrazovane ljude. Kada roditelji ostare mnoga djeca se odlučuju da ih daju u starački dom.
S 35 godina Ružica je bila majka dvoje male djece i živjela je životom obilježenim stalnim vrtlogom obaveza. Suzdržala se od izražavanja nezadovoljstva, shvaćajući da obitelj definira ljubav, a ne teret nevolja. Međutim, njezin se svijet dramatično promijenio kada se njezin otac razbolio i ostao prikovan za krevet nakon što je slomio kuk. Pune dvije godine brinula se o njegovim potrebama.
Ustajala je tijekom noći da mu donese vode, pomicala ga kako bi spriječila rane, kupala ga i hranila, utjelovljujući uloge kćeri, dojilje i njegovateljice. To je postignuto usred zahtjeva za njezinom pažnjom od strane njezine male djece, stalnog održavanja koje je zahtijevalo kućanstvo i naravi razumijevanja njezinog supruga, koji, unatoč svojoj podršci, nije bio u stanju sam izvršavati sve odgovornosti.
Tog dana dobila je poruku od svoje kume: “Rose, moram ti iskreno savjetovati da razmisliš o tome da svog oca smjestiš u starački dom. Održavanje tako zahtjevnog tempa za vas nije održivo. Povjerila ga je u rezidenciju prvog dana, a zatim se vratila svojoj kući po njegovu imovinu. Vjerovala je da bi izbjegavanje prizora pakiranja i raspakiravanja to iskustvo učinilo manje bolnim. U sebi je racionalizirala da je ta odluka najpovoljniji izbor i za njega i za nju.
Vikend je donio neočekivano iznenađenje: pismo. Otac joj je napisao pismo nesigurnim rukopisom: „Kćeri moja, dojio sam te od samo tri kilograma, a sada, u ovom za mene najizazovnijem trenutku, povjerila si me na čuvanje tim nepoznatim osobama, ostavljajući me svima na milost i nemilost. Udar riječi pogodio ju je snagom groma. Grlo joj se stegnulo, a suze su joj počele nekontrolirano teći niz lice. Je li pogriješila? Je li ga doista ostavila kad mu je njezina podrška bila najpotrebnija?
- Provodila je dane grižene savjesti, doživljavajući sebe kao najnedostojniju kćer koju možete zamisliti. Isprva je odbacila tu ideju, kao da ju je samo razmišljanje o tome uznemirilo. Pojava njenog oca, kamena temeljca njezina odrastanja, pojedinca koji ju je naučio voziti bicikl i izrađivati lutke od plastičnih boca u vremenima kada joj je nedostajalo sredstava za skupe igračke, da se druži s nepoznatim osobama, bila je jednostavno nedopustiva.
Ne, to nije dolazilo u obzir. Prišavši mu u suzama, izrazila sam svoju žalost zbog noćnih mora koje su me mučile, progonjena idejom da je moj otac, moj heroj, sam. Međutim, naišao sam na suprotnu situaciju. Djelovao je pomalo dezorijentirano i melankolično, budući da se još nije navikao na nove okolnosti; međutim, situacija se s vremenom promijenila. Prilikom sljedećeg posjeta naišla je na prizor koji joj je slomio srce i dao osjećaj iscjeljenja u isto vrijeme.
Njezin je otac bio u stanju zabave. Obratio se starijem gospodinu koji je sjedio za stolom i ohrabrujuće ga potapšao po ramenu. Čovjek više nije izgledao kao netko prepušten sam sebi. Medicinska sestra ju je obavijestila: U početku se suočavao s izazovima, ali kasnije se prilagodio. Pokazuje pažnju i uživa u prisutnosti drugih. Ponekad navečer igramo kartaške igre. Promatrala je svog oca, koji je sjedio malo nakrivljeno u svojoj stolici, ali s osmijehom koji je dugo bio odsutan.
U tom je trenutku shvatila da nije izdala ni njega ni sebe; nego mu je dala priliku da dostojanstveno ostari. Sjećanje na taj izvorni, uznemirujući vikend još uvijek joj je srce strmoglavilo, prisjećajući se suza koje je prolila odgovarajući na njegovo pismo. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, shvatila je da ljubav ne uključuje samo čin davanja maksimuma, već i mudrost prepoznavanja koga treba osloboditi.
Bonus tekst:
Smokve, plod stabla smokve, još od vremena starih civilizacija smatraju se simbolom plodnosti i obilja. Njihov duboki okus, zdravstvene dobrobiti i kulturni značaj čine ih ne samo bitnim dijelom prehrane, već i središtem brojnih legendi i mitova. Ovaj će esej ispitati povijesnu pozadinu, prehrambene prednosti i kulturni značaj smokava, ističući njihovu važnost u ljudskom postojanju u različitim razdobljima. Podrijetlo i povijest smokava seže u Aziju, posebno u regije Bliskog istoka i jugozapadne Azije. Ovo voće je poznato od početka ranih civilizacija, prisutnih u starom Egiptu, Grčkoj i Rimu.
Rimljani su smokvu smatrali afrodizijakom, dok su je u Egiptu koristili u medicini. Nadalje, smokve se spominju u Bibliji i imaju simboličnu važnost u raznim vjerskim i filozofskim tradicijama, predstavljajući život, mudrost i duhovno prosvjetljenje. Na primjer, budistički tekstovi pokazuju da je Buddha postigao prosvjetljenje dok je meditirao ispod smokve. Po nutritivnom sastavu smokve su vrlo hranjivo voće, bogato vlaknima, vitaminima i mineralima.
