Kada je u pitanju kinematografija u Srbiji iako se u nju od strane države ne ulaže mnogo rade se jako dobri i kvalitetni filmovi i serije. Jedan od tih filmova je i Zona Zamfirova a danas govorimo više o tome.
Povremeno, filmovi i literatura koji postižu iznimnu popularnost imaju sposobnost izazvati pitanja i dijalog o temama koje možda prije nisu dobile značajniju pozornost. Značajan primjer ovog fenomena je film Zona Zamfirova, adaptacija djela Stevana Sremca, koji je oborio rekorde gledanosti u kinima širom Srbije. Ovo snimateljsko djelo ponovno je pokrenulo rasprave o pravom nadahnuću lika junakinje Zone, koja se nametnula kao amblematska ličnost srpske književnosti.
Stevan Sremac, književnik i prosvetitelj, svoj život posvetio je Nišu od 1879. do 1892. godine, osim u kratkim intervalima. U slobodno vrijeme obilazio je male kafane u Nišu, pažljivo upijajući dijaloge lokalnih zanatlija. Te pripovijetke poslužile su mu kao temelj za brojna književna djela koja će kasnije stvoriti. Njegovo najpoznatije djelo “Zona Zamfirova” prvi put je objavljeno 1903. godine u časopisu “Srpski književni glasnik”, a zatim ga je kao roman objavila Srpska književna zadruga 1907. godine. Ovaj je rad izazvao znatna nagađanja i istraživanja o pravom identitetu Zone.
Neki izvještaji kažu da je Sremac ovu priču saznao od svog poznanika Branislava Nušića, koji je krajem 19. stoljeća bio srpski konzul u Prištini. Navodno je Nušić bio u bliskim odnosima s obitelji Kijametović, čiji je otac, čorba Zamfir, imao kćer Jevrosimu zvanu Zona. Unatoč postojanju višestrukih tumačenja ove priče, stvarnost koja stoji iza prave inspiracije za Zonu ostaje dvosmislena. Kako su dokumentirali Nušić i drugi ljubitelji događaja, Zonina priča počinje u Prištini, gdje je bila poznata po svojoj izuzetnoj ljepoti sa šesnaest godina.
Poznata je bila njezina romantična veza s Maksimom, sinom kujundžije Koste Gapića, unatoč tome što je njihova ljubav zbog obiteljskih nesuglasica proglašena neprihvatljivom. Spor između Koste Gapića i njegovog protukandidata Zamfira značajno je eskalirao, a kulminirao je žestokim obračunom. Nakon te razmjene teških riječi dogodio se incident — Maxim je oteo Zonu, što je izazvalo veliku sramotu i nje i njezine obitelji. Iako je ovaj narativ bio poznat u Prištini, Nušić je u razgovoru sa Sremcem odlučio isključiti svaki spomen Prištine u svom djelu.
- No, dopustio je Sremcu da tu priču ugradi u “Zonu Zamfirovu”. U verziji koju razvija Sremac, Zona se pojavljuje kao junakinja koja se, unatoč romantičnim izazovima, ipak udaje za mladića skromnog imovinskog stanja Schneidera Aleksu Grbića. Dok su mnogi pojedinci vjerovali da je narativ o Zoni Zamfirovoj inspiriran stvarnim događajem u Prištini, postoji alternativni prikaz koji sugerira da je Zonina prava muza bila Zojica, kći Hadži Smiljana Jankovića, kuhara niškog gulaša. Sremac je bio prijatelj s obitelji Jovanović, što mu je omogućilo da upozna Zojicu. Očite sličnosti između Zojice i likova prikazanih u romanu upućuju na to da je Sremac možda upravo tu priču upotrijebio kao osnovu za svoje djelo.
Godine 1871. Zojica i njen odabranik Gavrilo Gane Jovanović vjenčali su se, ali su se susreli s brojnim izazovima koji su proizašli iz njihovog različitog društvenog položaja. Iako je njihova ljubavna priča bila predmet mnogih nagađanja, značajan aspekt njihove priče je ukorijenjen u činjenici da su dolazili iz vrlo različitih društvenih klasa. Unatoč nastojanjima da ih razdvoje, Zojica i Gane su se vjenčali i dobili sedmero djece. Tragično, Zojica je umrla 1884. godine, ostavivši iza sebe muža i potomke. Unatoč postojanju brojnih teorija o pravoj Zoninoj inspiraciji, Zona Zamfirova se etablirala kao značajno djelo u srpskoj književnosti.
Stevan Sremac uspješno je stvorio pripovijedanje utemeljeno na stvarnim događajima, ostavljajući pritom dovoljno prostora za književno stvaralaštvo. Priča o Zoni nadilazi puko prikazivanje mlade djevojke; također istražuje teme ljubavi, društvenih normi i transformacija koje se događaju u društvu koje se razvija. Iako možda nije sasvim očito koja je izvedba najbliža stvarnosti, “Zona Zamfirova” opstaje kao bezvremenski narativ koji obuhvaća teme ljubavi, srama i transformacija koje donosi vrijeme. Na kraju, Sremac je stvorio lik koji je, bez obzira na ishodište u stvarnim događajima, nastao kao prikaz svih žena koje su prkosile društvenim konvencijama u potrazi za srećom.
