Radoš Bajić je jedan od bnajpoznatijih srpskih glumaca koji se posljednjih godina opredjelio da više vremena provodi iza kamere i njegova filmska ostvarenja kao i serije su jako uspješne.
Radoš Bajić, cijenjeni glumac, redatelj i scenarist, dugi je niz godina vodio miran obiteljski život, distanciran od buke medijske pozornosti i javnih polemika. Unatoč tome što je desetljećima bio u centru pažnje zahvaljujući svojoj slavnoj karijeri, detalji iz njegova osobnog života ostaju skriveni iza strašnih zidova njegove rezidencije u Beogradu koju je pretvorio u pravo utočište mira. Smješten u urbanom dijelu glavnog grada, njegova je rezidencija obavijena bujnom vegetacijom i neupadljivim ogradama, pružajući njemu i njegovoj obitelji, zajedno s njihovim psima, osjećaj privatnosti.
- U tom okruženju, gdje prevladava priroda, Bajić otkriva mir. Iako rijetko iznosi pojedinosti o svom obiteljskom životu, povremeno na društvenim mrežama podijeli svoje utiske, prikazujući trenutke provedene sa svojim ljubimcima ili uživajući u miru svog dvorišta. U zajednici je prepoznat kao skroman i pristupačan pojedinac. Ljudi iz njegove blizine ga karakteriziraju kao ranoranioca uzdignutog ponašanja, koji često posjećuje lokalne trgovine i otvoren je za razgovor i slušanje svih. Dosljedno se nije ponašao kao slavna osoba, već kao obična osoba, što dodatno ističe njegovu poniznost i ljudskost.
Radoš se nosio s brojnim izazovima tijekom dugog braka sa suprugom Milenom. Njihova ljubav traje više od pedeset godina; međutim, najteža faza njihove zajednice dogodila se kada se Milena suočila s rakom dojke. Ta mukotrpna borba trajala je desetljeće, od 1996. do 2006., razdoblje koje sam Bajić naziva desetljećem pakla. Uz ovu zdravstvenu krizu, susreli su se s profesionalnim neuspjesima i osobnim neizvjesnostima, no najveći izazov ostala je borba za Milenino dobro. Godine 1995. Milenin život doživio je duboku transformaciju nakon dobivanja dijagnoze.
U cijeloj ovoj muci Radoš je ostao čvrst i nepokolebljiv. Pratio ju je kroz svaku fazu liječenja, proživljavajući dane obilježene i strahom i nadom. Njegovo prisustvo osjećala se 288 dana na Institutu za onkologiju u Beogradu, gdje joj je davao snagu i ohrabrenje u najizazovnijim trenucima. Danas javno prepričava tu borbu, ne radi senzacionalizma, već kako bi inspirirao žene koje se suočavaju sa sličnim poteškoćama i kako bi podržao svoje obitelji. Suprug sam žene koja je pobijedila rak dojke i želim poručiti svim ženama – ima nade i doista može biti svjetla na kraju tunela, rekao je jednom prilikom.
Ova primjedba ilustrira njegovu duboku posvećenost obitelji i njegovu spremnost da otkrije svoje osobne borbe kako bi pomogao drugima. Crpeći iz osobnog iskustva, Radoš je odlučio utkati narativ o ženinoj bolesti u svoju seriju “Selo gori, a baba se češlja”. Kroz lik Radojke, koju je utjelovila Ljiljana Stjepanović, ilustrirao je višestranost života žene suočene s teškom bolešću, istaknuvši pritom otpornost koju otkriva u svojoj obitelji. Na taj je način spojio umjetnost sa stvarnošću, prožimajući svoj rad dubokim emocionalnim odjekom. Milena, iako rijetko viđena u javnosti, stoji kao kamen temeljac svoje obitelji.
Njezina tiha snaga duboko je utjecala na sve koji su je poznavali, a njezina ustrajnost mnogima služi kao izvor inspiracije. Rezidencija Bajić nadilazi puki zaklon; utjelovljuje jedinstvo, otpornost i trijumf. Živeći daleko od svjetla reflektora, Bajići održavaju rijetku i njegujuću toplinu, lišenu razmetanja i fanfara. Radoš otvoreno priznaje da su mu prve vrijednosti mir, priroda i obitelj. U svom vrtu, gdje zvukovi cvrkuta ptica i laveža pasa stvaraju primamljivu atmosferu, otkriva osjećaj smirenosti i svrhe koji mnogima izmiče tijekom života.
Umjesto da pokazuje raskoš, njegov dom zrači prirodnom toplinom koju karakterizira promišljeno uređena jednostavnost i obilje ljubavi. U eri u kojoj bezbrojni pojedinci jure za slavom i vidljivošću, Radoš Bajić podržava svoju predanost unutarnjem miru, utemeljenu na obiteljskoj privrženosti, životnom iskustvu i osobnoj poniznosti. Njegovo postojanje, unatoč tome što je obilježeno preprekama, služi kao svjedočanstvo kako otpornost može proizaći iz tišine i tuge – otpornost koja ne traži pohvale, već pravi osmijeh i spokojan pogled.
