Svaki čovjek ima neku tajnu koju ne dijeli sa drugima ili dijeli sa malim krugom ljudi. Međutim ponekad se te tajne otkriju i tada mogu da povrijede najbliže ljude kao što je bilo u ovom slučaju.
Priča o ženi po imenu Ljubica, koju karakterizira tiha snaga, koja je svoju egzistenciju spletla oko odanosti, rada i ustrajne šutnje patnje. Njezinoj dnevnoj rutini nedostaje glamura, uključuje kretanje između kuhinje, terena i bolničkog kreveta. Ljubica nije tražila ni luksuz ni priznanje; Želja joj je bila jednostavno poštovanje i da je prepoznaju kao ženu koja se potpuno posvetila sebi. Dok društvo često slavi jake žene, rijetke su one koje šute i dobiju istu pažnju – ipak je u toj tišini najsnažnije odjekivao Ljubičin glas.
- Sa svojih 58 godina nosi sa sobom cijeli život neprepoznatog posla, koji uključuje kuhanje, čišćenje, brigu i strpljenje, uz tišinu koja je tiho izjeda iznutra. Tri godine ranije njezin suprug Rade doživio je moždani udar koji ga je ostavio prikovanog za krevet, lišavajući ga mogućnosti kretanja, govora i očuvanja dostojanstva. Od tada Ljubica preuzima više uloga; Ona nije samo supruga, već i medicinska sestra, njegovateljica, njegovateljica i izvor emocionalne podrške.
Nije dovodila u pitanje svoju sposobnost da izdrži; jednostavno je ostala s njim. Ova nepokolebljiva predanost proizlazi iz vrijednosti koje su joj usađene – načela preživljavanja u najizazovnijim vremenima. Tijekom vremena dok se brinula o njemu – kupala ga, hranila i mijenjala pelene – nikada nije tražila priznanje ili pomoć. Umjesto toga, tiho je nosila težinu postojanja, uvjerena da posjeduje najvažniji element: poštovanje prema čovjeku kojemu se u potpunosti posvetila. Međutim, život često predstavlja ironiju onima koji su najmanje zaslužni za takvu nesreću.
Jedan susret, samo pogled prožet dubokim značenjem, promijenio je sve, prenijevši više nego što je mnoštvo izgovorenih riječi ikada moglo. Jednog dana, dok je Ljubica primala lijekove koje joj je žena iz apoteke dostavila, jedna primjedba u njoj je izazvala tračak sumnje. Žena je spomenula da poznaje Ljubicu, opisala ju je kao dobru osobu, ali i otkrila da je njenog muža poznavala “jednom”. Njezin izraz lica odavao je više nego što je namjeravala prenijeti. Kasnije će se doznati da je Rade u Jagodini imao još jednu ženu, s kojom je godinama u tajnosti održavao vezu.
Događalo se to u vrijeme kada je Ljubica radila u dvije smjene, žrtvovala se osobno da bi si priuštila lijekove, dok je djecu vodila u školu i preživljavala na kruhu i maslacu za večeru kako bi uštedjela dodatni dinar. Nekoliko ju je dana izgrizala sumnja dok konačno nije stigla do njegovog prijašnjeg kolege, čovjeka poznatog po poštenju. Potvrdio je sve njezine brige rekavši: “Imao je. Štoviše, nije to skrivao. Htio je otići, ali nije nalazio izgovor za to.
Često je primjećivao: ‘Kako mogu ostaviti ženu koja mi je dala sve, a nikad ništa nije tražila zauzvrat?” U tom trenutku u njoj se dogodila prekretnica. Nije to bilo zbog prijevare, već zbog zloupotrebe povjerenja. Njezina su očekivanja bila minimalna; nije čak ni tražila ljubav, već istinu, poštovanje i osnovnu razinu uzajamnosti. Umjesto toga, suočila se s godinama neistina. Sada, dok ga je promatrala, mirno ležeći, svima će biti očito da je njezin odlazak opravdan. Imala je puno pravo okrenuti se. Međutim, nije. Ljubica je drugačija od njega; Ona je žena koja je naučila svoju ljudskost staviti iznad svega. Ona stoji uz druge i u najizazovnijim vremenima, jer tako se njeguje dostojanstvo. Upravo zato ljubav ne traje — prestala je postojati onog trenutka kad se suočila s istinom.
Sada ostaje iz poštovanja, osjećaja obveze i te tihe hrabrosti koja ne traži osvetu, već mir. To je ono što situaciju čini drugačijom. Ljubica ne traži osvetu u potrazi za pravdom, shvaćajući da odmazda dolazi sama od sebe, jer joj je život neumoljivi sudac. Rade se sada nalazi u stanju bespomoćnosti, oslanjajući se upravo na ženu koju je prevario, što je posljedica koju Ljubica ne treba artikulirati. Međutim, ono što nikada ne može povratiti je svoje pravo ja. Nema više one iste Ljubice koja je nekada šutke vjerovala, nadala se i patila, noseći teret svijeta na svojim plećima.
Ono što je ostalo bila je tiha silueta žene koja posjeduje duboko razumijevanje – ono koje uključuje ljubav, oprost i izdržljivost. Odlučila je otići – čak i dok je sjedila pokraj njega. U nedostatku ljubavi, puka fizička blizina nema smisla. Ono što opstaje je odgovornost, koja nema težinu kada dolazi iz srca koje prepoznaje svoju pravu bit. Ljubica posjeduje tu svijest, koja označava njen suptilan, ali odlučujući trijumf.
