Danas vam donosimo jednu počnu priču koja dokazuje da i u današnje vrijeme kada je svako obuzet trkom za zaradom postoje ljudi koji su spremni pomoći drugima i da njihova dobra dijela budu i nagrađena.
- Pripovijest o Ljubici Petrović i mladiću Marku nadilazi puku ljubaznost; ilustrira kako naizgled beznačajan, rutinski čin može duboko utjecati na život pojedinca. Ljubica je često bila okarakterisana kao skromna, živjela je u skromnoj kući na periferiji grada, ali je posjedovala ogromnu sposobnost suosjećanja. Njezina dnevna rutina bila je jednostavna – jutros bi stala u neobičnoj pekarnici kupiti kruh i jogurt prije nego što bi otišla na tržnicu prodavati domaće sapune napravljene prema receptu njezine pokojne majke.
Svaki dan je nailazila na dječaka ispred crkve Svetog Save. Njegov izraz lica prenosio je više nego što se riječima može izraziti; iako osiromašen, ostao je pribran i nije tražio milostinju. Ljubica je, uprkos njegovoj šutnji, svaki dan uporno ostavljala 100 dinara uz napomenu: “Za doručak, dušo.” Nikada nije tražila ništa zauzvrat i nije znala njegovo ime. On je postojao u njezinu životu, izazivajući duboku želju da mu pomogne. Iako su njihove interakcije bile kratke, te tajne dnevne razmjene razvile su se u značajnu vezu koja im je poboljšala živote.
No, kako to često biva, život je donio neočekivane promjene. Nakon iznenadne smrti supruga Radomira, Ljubica je ostala sama. Njezin dom ispunila se praznina, a tišina se pojavila kao njezin nepokolebljivi pratilac. Rutina njezina života je prestala – nije bilo posjeta tržnici, sapuna za kupnju i svakodnevnih interakcija s dječakom. Sve je stalo. Tjedan dana nakon sprovoda pokucali su joj na vrata. Kada ju je otvorila, zatekla je istog dječaka, sada odjevenog u čistu jaknu, sa šalom omotanim oko vrata i s torbom.
Otkrio je da je došao s porukom: “Ne znam kako da izrazim svoju zahvalnost. Hvala ti što si svaki dan moj čovjek. Sada želim biti tvoj čovjek. Nisam zaboravio, i neću. Tvoj Marko.” Ovaj dirljivi trenutak, prožet zahvalnošću, pomlađuje vjeru u dobročinstvo čovječanstva. Dok su se suze slijevale niz Ljubičino lice, odražavale su njezino olakšanje i zahvalnost. Bezbrojni trenuci koji su godinama ispreplitali njihove živote sada imaju veći značaj. Marko, siroče kojeg mnogi zanemaruju, sada se integrirao u njezino postojanje.
Počeo ju je posjećivati vikendom, pomagati joj u vrtu i ulijevati novopronađenu radost u njezin nekoć miran dom. Godinu dana kasnije Ljubica je odlučila sastaviti oporuku. Svoje nasljedstvo, koje se sastoji od stare kuće, dvorišta i radionice, ostavila je Marku, jer je on bio jedini koji ju je “podsjetio što znači humanost”. Uvjerena u svoj izbor, Ljubica je susjedi rekla: “Ovo je dijete koje me nije promaklo. Dok su drugi gledali u stranu, on je prišao.” Pripovijest Ljubice i Marka ilustrira da prava dobrota nije uvjetovana bogatstvom, već izvire iz srca.
Njihovo iskustvo služi kao dokaz da se dobrobiti ljudske povezanosti i autentične zahvalnosti ne mogu kupiti; umjesto toga, oni cvjetaju kroz skromna, svakodnevna djela ljubavi i poštovanja. Sudbina, u svojoj nepredvidljivosti, uvijek će otkriti način izražavanja zahvalnosti, često kroz najnepredvidljivije pojedince. Ovaj trenutak služi kao dirljiv podsjetnik na važnost ljubavi i milosrđa, ilustrirajući kako te vrline doprinose poboljšanju našeg svijeta.
