Danas je način života takav da ljudi sve manje mare za osobe oko sebe i gledaju da samo njima bude dobro. Empatija nedostaje našem društvu ali još uvijek ima pozitivnih primjera.
Ova je pripovijest duboko uvjerljiva i malo je vjerojatno da će ikoga ostaviti ravnodušnim. Ljubica Petrović bila je doista jedinstvena osoba. Živeći skromno u staroj kući na periferiji grada, vodila je život karakteriziran skromnošću, ali je posjedovala ogromnu sposobnost dobrote. Njezina rutina nije bila komplicirana: svako bi se jutro spremila, svratila do neobične pekare da kupi kruh i jogurt, a zatim otišla na tržnicu gdje bi prodavala ručno izrađene sapune prema receptu svoje pokojne majke.
- Ispred Hrama Svetog Save svakog jutra dočekivala ju je, nesumnjivo, ista scena – dječak, za kojeg se vjeruje da nije imao više od deset godina, sjedio je na stepenicama u staroj, prevelikoj jakni, tiho pružajući ruku. Šutio je, ne postavljajući nikakve zahtjeve. Sama njegova prisutnost govorila je o životu više od mnogih riječi koje su izgovorili odrasli. Ljubica je uporno pokušavala da mu svaki put ostavi 100 dinara. “Za doručak, dragi”, primijetila bi, a dječak bi odgovorio suptilnim kimanjem.
Nikada nije tražila ništa zauzvrat, niti mu je znala čak ni ime. Jednostavno je vjerovala da će joj srce ostati nemirno ako prođe pored njega ne uvaživši ga, ako mu ne ponudi barem malo pomoći. Po njezinu mišljenju, on nije bio prosjak; nego je bio dijete koje je život prerano bacio u nevolju. Dugi niz godina njihova tiha svakodnevna interakcija odvijala se na taj način — 100 dinara, pogled i osmijeh koji je, iako slab, bio očit. Onda joj se jednog prosinca srušio cijeli svijet. Ljubičin suprug Radomir iznenada je preminuo od srčanog udara nakon više od tri desetljeća braka.
Nakon njegove iznenadne smrti, našla se sama, suočena s praznim stolom, mirnim domom i još mirnijim danima koji su uslijedili. Prestala je posjećivati tržnicu, proizvodnju sapuna i, naravno, prestala ići u crkvu. Nije imala snage da se upusti u te rutine. Tjedan dana nakon sprovoda pokucali su joj na vrata. Otvorivši oči, našla je istog dječaka pred sobom; Međutim, sada je bio odjeven u urednu jaknu, sa šalom omotanim oko vrata i torbom u ruci. Pogledao ju je s ozbiljnim izrazom lica, podsjećajući na odrasle osobe, i poklonio joj torbu. “Ovo je za tebe”, rekao je.
U torbi je bila manja vrećica u kojoj je bilo cvijeće, svježe voće s polja i čokolada. Ovi predmeti bili su popraćeni napomenom: “Ne znam kako da izrazim svoju zahvalnost. Zahvaljujem ti na tvojoj stalnoj ljudskoj prisutnosti u mom životu svaki dan. Sada mi je želja da ti se odužim i budem ljudsko biće. Nisam zaboravio, niti ću. Tvoj Marko.” Suze su počele slobodno teći iz Ljubičinih očiju bez njezina svjesnog napora. Prethodno šutljivi dječak sada se izrazio više nego ikad prije.
Primila ga je u svoj dom, pripremila mu čaj i tog dana, prvi put nakon suprugove smrti, doživjela je utješan osjećaj da nije sama. Doznaje se da Marko trenutno boravi u Domu za nezbrinutu djecu i pohađa školu, nakon što je dobio pomoć od suosjećajnih pojedinaca da uđe u novo poglavlje u svom životu. Ipak, Ljubicu nije zaboravio. Unatoč svojoj mladosti i nedostatku razumijevanja u pogledu zahvalnosti, posjedovao je star i plemenit duh. Od tog se trenutka Marko integrirao u njezin život — posjećivao ju je vikendom, pomagao oko radova na dvorištu, slušao njezine priče i vraćao radost u kućanstvo koje je dugo bilo obavijeno tišinom.
Godinu dana kasnije Ljubica je odlučila napraviti oporuku. U tom dokumentu svu svoju imovinu – starački dom, dvorište i skromnu radionicu – ostavila je Marku. “Ovo dijete mi je čuvalo sjećanje. Dok su drugi gledali u stranu, on je došao naprijed i podsjetio me na bit ljudskosti. To je, rekla je tadašnjoj susjedi, nešto što se ne zaboravlja”, rekla je tiho, ali s osjećajem ponosa.
Povremeno, naizgled beznačajan čin dobre volje koji se izvodi svakodnevno, često bez svijesti o primatelju ili svrsi, može ponovno isplivati na površinu u našim najizazovnijim vremenima i dati pozitivan doprinos svijetu. Ljubica i Marko primjer su ideje da vrijednost dobrote ne određuju financijska sredstva, već iskrenost srca. Prava zahvalnost uvijek otkriva put.
