U zapadnim zemljama je normalno da ljudi svoje stare i onemoćale roditelje smještaju u dom a i kod nas to postaje sve češći slučaj. Donosimo vam iskustvo čovjeka koji je radio u jednom od tih domova.
Govorimo o starijim osobama u staračkom domu, mjestu koje često nije lako ni jednostavno. Mnogi su smješteni na ovo mjesto jer se o njima nema tko brinuti, dok su drugi tamo smješteni zbog bolesti zbog koje se moraju oslanjati na tuđu pomoć. Unutar tih zidova odvijaju se narativne priče ispunjene tugom, ali i snagom, koje rijetko dospiju u javnost. Život u staračkom domu prepun je brojnih emocionalnih poteškoća.
- Klinički psiholog Valery Khazanov posvetio je osam mjeseci psihoterapeutskoj profesiji u više ustanova za njegu u New Yorku, njegov cilj je bio razumjeti način na koji starije osobe doživljavaju kraj života i kako se nose sa smrću. Njegova funkcija nije bila samo pomoći, već i istražiti emocionalnu istinu tih pojedinaca. Iskustva koja je doživio bila su bolna, ali su sadržavala i trenutke ljudske slabosti i nade. U sobe za njegu pacijenti sa sobom nose samo najvažnije stvari.
Zbog ograničenog prostora svakom objektu pridaje se određena težina i značaj. To su obično slike obitelji, posebno djece, njihovih omiljenih knjiga, čestitki koje ih pozdravljaju, skromne količine garderobe i pokoji cvijet. Ovi predmeti predstavljaju atribute njihovog identiteta i veze koje su održavali, unatoč očitom nestanku drugog svijeta. Ova alegorija pokazuje da predmeti koje odlučimo zadržati imaju sposobnost prisjećanja informacija o tome tko smo i odakle smo došli.
Jedna od najznačajnijih lekcija koju je Khazanov naučio jest važnost zajedničkog u životima starijih ljudi. Naglasio je primjer 94-godišnje žene koja, unatoč krhkoj tjelesnoj konstituciji, drži strog dnevni raspored: rano ustaje, sprema krevet, brine se za hodalicu, jede, vježba, čita i razgovara s prijateljicom uz šalicu čaja. Ova joj rutina daje smisao i zaokuplja joj tijelo i um, osim toga, njezina želja da ostane uključena i neovisna daje joj snagu da se nosi s teškim danima. Ovaj primjer navodi terapeuta da se aktivira i ne podlegne nemaru. Također je demantirao legendu da stariji ljudi ne mogu doživjeti sve emocije.
Khazanov je promatrao interakcije koje su bile koketne, komične, ali i tragične, ljubomorne i strašne u ustanovama za njegu. Čak i oni koji su u devedesetima, koji ponekad koriste invalidska kolica, još uvijek imaju intenzivan osjećaj emocija i žele se povezati s drugima. To pokazuje učinak dobi na emocionalni svijet, ali ga često i pojačava. Sjećanja i odnosi su ono što čuva smisao života tijekom posljednjih godina. Jedan pacijent, koji je držao sliku svoje supruge, rekao je u posljednjim riječima: “Ovo mi je sve ostalo.” Riječi o ljubavi, pripadnosti i sjećanjima još uvijek se osjećaju duboko u duši i pratit će nas do kraja.
Unatoč uobičajenoj percepciji da su domovi za starije osobe ispunjeni samoćom, stvaraju se male zajednice ljudi koje dijele priče, bol i zadovoljstvo. Veza između njih potiče zajedništvo i barem privremenu opuštenost u svakodnevnom svijetu ispunjenom svakodnevnicom. Unatoč činjenici da su rutine za neke uobičajene, drugi ih koriste kao način da zadrže kontrolu nad svojim životom. Ponavljajuće radnje, knjige i priče koje su u skladu s istom temom služe kao čvrsto sidro u razdoblju koje je sve nejasnije. Ljudska želja za redom i značajem ne prestaje ni kad je tijelo slabo. Najvažnija poruka Khazanova je da živjeti punim duhom ne prestaje samo s godinama.
Emocije: ljubav, bol, nada, razočarenje i čežnja i dalje su snažne i značajne tijekom završnih faza života, iako ih vanjski svijet često ne primijeti. Starost se ne može smatrati krajem, već drugom fazom života u kojoj je svaka emocija jednako značajna i cijenjena. U konačnici, ovo iskustvo usađuje u nas potrebu da poštujemo starije osobe i njihova sjećanja. Prepoznavanje njihove vrijednosti je prepoznavanje goleme vrijednosti ljudskog života koji se proteže nakon posljednje faze, uključujući i posljednju.
U društvu koje često zanemaruje prave ljudske vrijednosti, pažnja, empatija i poštovanje prema starijima postaju ključni za ljudski rod. Ovakvo razumijevanje života u ustanovama za njegu pomaže nam da ih bolje razumijemo, ali i sebe same, jer u prepoznavanju ranjivosti starijih osoba nalazimo univerzalnu istinu o životu i smrti, ljubavi i gubitku, moći i slabosti. U konačnici, svi smo mi putnici na istom putu i poštivanje starijih je poštivanje života kao takvog.
