U danasnjem članku donosimo priču o dvjema sestrama koje su tek nakon majčine smrti saznale da njihov otac nije poginuo, kako im je bilo rečeno u djetinjstvu. Istina se nalazila u metalnoj kutiji ispunjenoj pismima koja je Petar slao gotovo 38 godina, raspitujući se o kćerkama i moleći da mu bude omogućeno da ih vidi….
Jelena i Marina odrasle su vjerujući da je njihov otac Petar poginuo dok su još bile djevojčice. Porodična priča kojoj nikada nisu imale razloga sumnjati promijenila se poslije smrti njihove majke, kada su u zaključanoj metalnoj kutiji pronašle pisma slana tokom gotovo četiri decenije. Posljednje je stiglo samo sedam dana prije majčine smrti, a telefonski broj zapisan na njegovom dnu odveo ih je do osamdesetogodišnjeg čovjeka koji je godinama pokušavao dobiti priliku da ih upozna.
Jelena je imala četiri, a njena sestra Marina dvije godine kada im je majka saopćila da je njihov otac stradao u saobraćajnoj nesreći. Djevojčice su odrastale uz njegovo ime, nekoliko sačuvanih fotografija i uvjerenje da čovjek s tih slika više nije živ. Razgovori o njemu bili su rijetki, a kada bi postavile dodatno pitanje, majka bi im govorila da joj je povratak na taj dio prošlosti suviše bolan.
Sestre nisu imale razlog da posumnjaju u ono što im je rečeno. Njihova majka se više nije udavala i svoj život je posvetila odgajanju kćerki. Priča o Petrovoj smrti zato je decenijama ostala neupitni dio njihove porodične prošlosti, sve dok majka nije preminula u 74. godini.
Nakon njene smrti Jelena i Marina počele su sređivati kuću. Trećeg dana tog posla Jelena je na dnu ormara ugledala malu zaključanu metalnu kutiju. Ključ nije bio u bravi, već zalijepljen ispod jedne ladice, što im je omogućilo da otvore kutiju i otkriju sadržaj koji nije imao materijalnu vrijednost, ali je potpuno promijenio njihovo razumijevanje vlastitog života.
Ključne informacije
U kutiji su se nalazile desetine pisama potpisanih Petrovim imenom. Najstarije je poslano prije 38 godina, dok je posljednja koverta stigla svega sedam dana prije smrti Jelenine i Marinine majke.
Pisma su pratila gotovo cijeli život sestara
Najstarije pismo poticalo je upravo iz vremena kada je Petar, prema priči uz koju su Jelena i Marina odrasle, navodno poginuo. U njemu je tražio da mu bude dopušteno da vidi djevojčice, bez obzira na ono što se dogodilo u njegovom odnosu s njihovom majkom. Već taj dokument pokazao je sestrama da prošlost njihove porodice nije izgledala onako kako su je decenijama zamišljale.
Dok su otvarale kovertu za kovertom, postajalo je jasno da Petar nije pisao samo nekoliko puta. Pisma je slao tokom godina, najčešće u vrijeme Jeleninog rođendana, a u njima se raspitivao o zdravlju svojih kćerki, njihovom školovanju, fakultetu i životu nakon odrastanja. Iz dijela prepiske vidjelo se i da je poneke informacije o njima dobijao preko zajedničkih poznanika.
Najnovije pismo bilo je poslano samo sedmicu prije smrti njihove majke. Petar je i tada ponovio želju da upozna kćerke te napisao da više ne može podnositi saznanje da one vjeruju kako je mrtav. Ovoga puta na dnu stranice ostavio je i broj telefona, pružajući im mogućnost da poslije toliko godina uspostave neposredan kontakt.
„Prošlo je trideset osam godina. Molim te, dozvoli mi da konačno upoznam naše kćerke. Ne mogu više živjeti znajući da one misle da sam mrtav.“
— Petar
Jelena nije odmah birala broj. Gotovo sat vremena držala je telefon prije nego što je odlučila pozvati čovjeka čije je ime poznavala čitavog života, ali za kojeg je bila uvjerena da odavno nije među živima. Na poziv se javio stariji muškarac koji je, nakon što je čuo njen glas, izgovorio njeno ime i zaključio da su sestre pronašle pisma.
Susret s Petrom otvorio je i pitanje njegove odgovornosti
Dva dana nakon poziva Jelena i Marina našle su se preko puta osamdesetogodišnjeg Petra. Na sastanak nije došao praznih ruku. Donio je album s njihovim fotografijama iz školskih dana i sa fakulteta, kao i nekoliko snimaka s Jeleninog vjenčanja, čime je pokazao da je barem posredno pratio dijelove njihovog života.
Tokom tog susreta sestre su prvi put čule njegovu verziju porodičnih događaja. Petar im je ispričao da je brak njihovih roditelja bio težak te da je, dok su djevojčice bile male, imao problem s kockanjem. Napravio je velike dugove, a situacija je postala posebno ozbiljna kada su jedne noći ljudi kojima je dugovao došli pred porodičnu kuću i uputili prijetnje porodici.
Njihova majka je nakon toga uzela Jelenu i Marinu i otišla kod svojih roditelja. Petar je ubrzo otputovao u inostranstvo, gdje je godinama radio kako bi vratio dugove. Za to vrijeme majka se preselila i ljudima govorila da je on poginuo, čime je priča o njegovoj smrti postala verzija koju su kasnije prihvatile i njihove kćerke.
Petar je naveo da se poslije nekoliko godina vratio i pokušao pronaći djecu. Prema njegovim riječima, njihova majka mu je tada zaprijetila da će Jeleni i Marini ispričati sve o njegovom kockanju ako im se približi. Umjesto da nastavi insistirati na kontaktu, povukao se. Kazao je da se stidio svojih ranijih postupaka i da je vjerovao kako će djevojčice bez njega imati mirniji život.
Važan trenutak
Kada ga je Marina upitala zbog čega je čekao punih 38 godina, Petar je priznao da je u početku vjerovao da štiti svoje kćerke. Kasnije je, kako je rekao, shvatio da zapravo nije imao hrabrosti suočiti se s nastalom situacijom.
Za Jelenu cijela priča nije se mogla podijeliti na jednostavne uloge krivca i žrtve. Nije mogla zanemariti činjenicu da se Petar decenijama nije izborio za neposredan kontakt s njima, bez obzira na broj pisama koja je slao. Istovremeno, saznala je da im je majka oduzela mogućnost da same odluče žele li upoznati oca.
Majčinu odluku ipak je posmatrala i u kontekstu okolnosti u kojima se tada nalazila. Ostala je s dvije male djevojčice, suočena s dugovima i prijetnjama koje su bile povezane s Petrovim kockanjem. Zbog toga otkrivanje istine nije izbrisalo sve što je njihova majka tokom života učinila za njih, ali je promijenilo način na koji su sestre razumjele njenu odluku da im kaže kako je Petar mrtav.
DNK nalaz potvrdio očinstvo, ali nije mogao vratiti izgubljene godine
Jelena i Marina su nakon susreta uradile DNK test. Rezultat je potvrdio da je osamdesetogodišnji Petar njihov biološki otac, čime je uklonjena sumnja u njegov identitet. Ipak, laboratorijska potvrda srodstva nije mogla automatski stvoriti bliskost koju porodica nije imala priliku graditi tokom prethodnih 38 godina.
Sestre i Petar nisu preko noći počeli živjeti kao porodica koja nikada nije bila razdvojena. Odnos su počeli uspostavljati postepeno, kroz susrete i upoznavanje. Petar je prvi put dobio priliku upoznati svoje unuke, a prilikom jednog od tih susreta Jelenina kćerka sjela je pored njega. Petar je tada zaplakao toliko da je morao izaći iz prostorije.
Jelena ga ni danas ne oslovljava uvijek riječju „tata“. Taj naziv je tokom cijelog života povezivala s čovjekom kojeg je mogla zamišljati samo na osnovu nekoliko fotografija i majčine priče, dok je stvarnog Petra upoznala tek kao odrasla žena. Biološka veza bila je potvrđena, ali mjesto oca u njenom svakodnevnom životu nije se moglo izgraditi jednim susretom ili jednim nalazom.
Odlučila je, međutim, da sama odredi kakav odnos želi imati s njim. Svih 38 pisama i dalje čuva kao trag vremena u kojem je jedna skrivena porodična odluka oblikovala živote nje i njene sestre. Prošle godine odvojenosti nije moguće nadoknaditi, ali Jelena više ne želi da izbori koje su napravili njihovi roditelji u potpunosti određuju odnos koji ona i Marina danas imaju priliku graditi s Petrom.
