Život piše razne priče i sudbine nekih ljudi su jako žalosne i teške ali oni ipak oni nađu način da sve prepreke prevladaju. Danas vam donosimo ispovijest Milice koju je majka ostavila čim se rodila.
Milica Mršulja, podrijetlom s Kosova, u mladosti se našla u scenariju sličnom filmskom, jer ju je majka ostavila u kutiji pokraj kontejnera po velikoj hladnoći zime. Ovi događaji datiraju iz veljače 1994. godine, točnije kada je beba pronađena u blizini transportnog kontejnera koji se nalazio ispred Gillen School of Music. Dana 5. veljače 1994. novorođenče je ostavljeno u kartonskoj kutiji u rodilištu Jilan, koje se nalazi u ulici Calla Lazara. Po ulasku u rađaonu dobila je sve ono što joj je surovost života uskratila u trenutku prvog udisaja: ljubav, brigu, odanost i ime Neron koje je crpilo nadahnuće od grčke božice hrabrosti.
Ovo ime pretvorilo je Milicu u pravog ratnika, odanu suprugu i brižljivu majku. Od tada je procvala kao uspješna spisateljica, novinarka i talentirana glumica. Put od Gurnilanda 1994. do Leskovca 2024. pokazao se kao izazovan, obilježen poteškoćama od samog početka. 1999. godine sam preko svojih poznanika saznao da nisam biološko dijete obitelji Nikolić, Svetlane i Ljubiše, jer su im tu informaciju prenijeli njihovi roditelji. Naknadno sam saznala da sam posvojena s tri i pol mjeseca i da sam rođena na Kosovu. Svetlana i Ljubiša, bračni par porijeklom iz Leskovca, nailazio je na poteškoće u pokušajima začeća; usprkos tome, srca su im bila puna ljubavi u trenutku kad su je držali.
Jasno su poručili, na ono što su njezini prijatelji prenijeli, da iako nisu njezini biološki roditelji, ona je nedvosmisleno njihova kći. Sjećam se da mi je majka vješto prenijela okolnosti, a ja sam njezino objašnjenje, kako se često navodi, prihvatio s razumijevanjem. Naknadno je sa mnom podijelila da je, unatoč tome što me nije mogla roditi, odlučila usvojiti ideju da me drži u svom srcu, dok me je druga teta na kraju stvorila. Nije me mogla zadržati jer je s njihove strane postojala jaka želja za djetetom. Izašlo je na vidjelo da je Svetlana pronašla način da ublaži duboku tjeskobu koju doživljava kada netko utječe na najosjetljiviji aspekt postojanja.
Unatoč tome, rana i dalje ostaje, ostavljajući neizbrisiv dojam da se mora naučiti snalaziti. U svojim tinejdžerskim godinama počela je razmišljati o identitetu svojih bioloških roditelja, svom podrijetlu i osobnom osjećaju identiteta. Iako su moji prvi pokušaji da prikupim sveobuhvatne detalje bili neuspješni, različiti elementi slagalice polako su se počeli slagati tijekom vremena. Tek sa 16 godina moja fascinacija ovom temom se istinski pojačala. Prije te prekretnice bila sam uvjerena da živim u domu za nezbrinutu djecu u Beogradu. Dok sam ulazio u tinejdžerske godine i krenuo na put prve ljubavi i izlazaka, često sam razmišljao o vjerojatnosti susreta s nekim od svoje braće i sestara ili bioloških rođaka.
Zatekla sam se u razmišljanju hoću li ih, ako slučajno sretnem majku ili oca na ulici, uopće moći prepoznati. Potpuno me obuzima strah. Po nastanku ove teme, obratio sam se svojim roditeljima da im prenesem želju da spoznam svoj identitet, suštinu i porijeklo. Kao odgovor, priznali su vlastitu nesigurnost i predložili da odemo u centar za socijalni rad kako bismo zajednički potražili odgovore. Tamo sam otkrio svoje nasljedne veze s Kosovom, što je u meni usadilo dubok osjećaj olakšanja.
Međutim, proces prikupljanja informacija bio je pun poteškoća, a kako sam iskopavao nova otkrića, činilo se da su se određene rane iz prošlosti pojačale. Moje ažuriranje statusa u grupi na Facebooku usredotočeno na Gnjilan brzo je dobilo na snazi, što je dovelo do prvih poruka ubrzo nakon toga. Sa navršenih 18 godina odlučio sam da svoju priču ispričam anonimno u okviru Fejsbuk grupe „Gnjilane“. Kao rezultat toga, pojedinci koji su se prisjetili incidenta počeli su istupati.
Moji pokušaji da pronađem odgovarajuću medijsku pokrivenost pokazali su se uzaludnim jer nisam našao relevantna izvješća. Jedina referenca na koju sam naišao bila je od iskusnog novinara koji je primijetio da su Novosti izvijestile o pronalasku djeteta; Nažalost, nisam uspio ući u trag toj informaciji. Ustrajao sam u nastojanju da kontaktiram centar za socijalni rad, pri čemu je jedan naš razgovor doveo do nenamjernog otkrivanja konkretnih detalja o okolnostima mog pronalaska i mjestu gdje se to dogodilo. Ovo otkriće iz temelja je promijenilo moju perspektivu.
- Tijekom svih mojih angažmana s osobljem u centru Gilan, bilo je vidljivo oklijevanje s njihove strane da otkriju bilo kakve informacije. Naposljetku sam primio komunikaciju od člana osoblja u centru koji me pitao: “Što vas navodi da tražite otpad koji ste stavili pokraj kante? Ovaj je slučaj obilježio moj prvi susret s ovom specifičnom informacijom. Kad sam se pribrao, upitao sam je li njezina izjava točna. Ona je to potvrdila, odgovarajući: “Da, da, svjesni smo da ste ostavljeni u kutiji s otvorenim poklopcem. Što se tiče vašeg pitanja o toj osobi, ne mogu to potvrditi jer sam bio dio rasprave.” Ovu sam informaciju saznao putem telefonskog razgovora; međutim, istina je da sam bio fizički prisutan iu školi iu zajednici.
Prije našeg razgovora brzo se obratila rodbini svoje biološke majke. Kako bi utvrdila identitet svoje majke, razgovarala je sa sedam žena na Kosovu. To me dovodi u pitanje nužnost takvog pothvata. Obrađujem ovu temu u svojoj knjizi Bundeve imaju korijenje. Kao mlada djevojka shvatila sam da ću jednog dana preuzeti ulogu i majke i supruge. Izrazio sam želju za većim znanjem; božanskom sam milošću susreo svog rođaka. Do našeg upoznavanja došlo je kroz zajednička poznanstva, što je na kraju dovelo do poruke od njezina ujaka, koji mi je otkrio njezin identitet.
Na upit o motivima svojih postupaka, artikulirala je da osjeća obvezu da nastavi samostalno, bez podrške supruga i najuže obitelji. Iako više nije maloljetna, primijetila je da je njezine izbore oblikovao njezin biološki otac, koji je bio oženjen i raspoređen na Kosovu tijekom tog razdoblja, što je rezultiralo nedostatkom roditeljskog nadzora. Izrazila je osjećaj dužnosti da se pridržava uputa koje su joj dane.
Trenutno živi u jednom gradu u Srbiji. Milica je postavila pitanje da li njen sadašnji suprug i deca znaju za njene postupke iz prošlosti. Nakon što je prvi put zagrlila svog sina, shvatila je posljedice odluke svoje biološke majke, koja ju je potaknula da prekine sve veze s njom. Trenutno radi kao novinarka, glumica i spisateljica te je objavila nekoliko knjiga. Mnogi bi rekli da je trijumfirala unatoč izazovima s kojima se susrela pri rođenju.
