Zbog velike ekonmske krize koja vlada u cijelom svijetu standard života građana stalno opada. Kada je u pitanju Balkan ovdje se već godinama jako teško živi i ljudi jedva spajaju kraj sa krajem.
Na Instagramu je osvanuo video s isječkom iz podcasta u kojem je voditeljica intervjuirala iskusnu milijunašicu Cody Sanchez, poznatu po poslovnim i financijskim savjetima. U ležernoj raspravi istraživali su teme poput poslovanja, prihoda i ženinih financijskih smjernica. Kada ju je voditeljica zamolila da istakne jedan ključni savjet o tome što izbjegavati u osobnim financijama, njezin je odgovor bio prilično iznenađujući.
Uobičajena zabluda među onima koji se suočavaju s financijskim poteškoćama je uvjerenje da štednja može dovesti do bogatstva, što često rezultira egzistencijalnim problemima. Prema njezinim riječima, ta je predodžba prilično pogrešna te daje objašnjenje zašto ne doprinosi povećanju našeg bogatstva.
Bogatstvo se nikada neće postići samo štednjom; i dalje ćeš biti siromašan. Doista, moguće je marljivo štedjeti i vratiti se na početak, zar ne? Mogli biste doći do faze u kojoj se suzdržavate od trošenja na bilo što, pod uvjetom da ne morate jesti, imati gdje živjeti ili iskusiti neku radost u životu. Međutim, zaraditi više je znatno lakše nego gomilati svaki novčić. Iako je smanjenje troškova svakako opcija, nakon što svladate umijeće zarađivanja novca, ništa vas ne može zadržati, rekao je Cody.
“Zbog toga vjerujem da štednja ne dovodi do toga da postanete nezaustavljivi; umjesto toga, ona potiče plašljivost i opsjednutost štednjom. Kad je netko fiksiran na štednju, zarađivanje novca postaje prilično izazovno. Po mom mišljenju, izuzetno bogati pojedinci ne fokusiraju se na uštedu”, primijetila je. S obzirom na izazovna i turbulentna razdoblja s kojima smo se suočili, Srbi su poznati po svojoj sklonosti štednji, što je dovelo do popularnih izraza poput “komotnica za teška vremena”, “štednja za nepredviđene okolnosti” i “nada u najbolje” — sve odnoseći se na jednu omotnicu ili sef u koji pohranjujemo svoj novac.
- Unatoč tome, brojni pojedinci osporavaju njezinu teoriju o štednji, tvrdeći da će ona koristiti mnogima bez obzira na njihovu financijsku situaciju. Osim toga, mnogi tvrde da štednja služi kao početni korak prema povećanju zarade, budući da omogućuje ulaganja u prilike koje mogu donijeti veće povrate. Siromaštvo se definira kao stanje u kojem pojedincima ili kućanstvima nedostaju sredstva potrebna za ispunjavanje osnovnih životnih potreba ili za postizanje životnog standarda koji se smatra društveno prihvatljivim. Postoje različiti načini da se okarakterizira siromaštvo.
Apsolutno siromaštvo opisuje okolnosti u kojima pojedinci ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe potrebne za zdravlje i sposobnost za rad ili za puki fizički opstanak, kao što su hrana, odjeća, stanovanje i mobilnost. Opće je prihvaćeno da je ujednačena količina dobara neophodna za preživljavanje u svim društvima, što znači da prag apsolutnog siromaštva ostaje konstantan u različitim kulturama i samo varira s promjenama u troškovima života. Ovaj oblik siromaštva često je povezan s teškim manifestacijama poput gladi, beskućništva i pothranjenosti.
S druge strane, relativno siromaštvo procjenjuje se u odnosu na životni standard koji se smatra prihvatljivim u određenom društvu i vremenskom okviru. Kako se percepcija minimalnog prihvatljivog životnog standarda razvija, tako se razvija i definicija siromaštva; stoga se određeni članovi zajednica mogu smatrati siromašnima isključivo u usporedbi s drugima unutar te iste zajednice. Ono što se nekada smatralo luksuzom može se u konačnici pretvoriti u bitnu komponentu razumne kvalitete života (kao što su topla voda, perilice rublja, televizori, automobili, hladnjaci i obrazovanje).
Relativno siromaštvo obično se odnosi na manje ozbiljne oblike siromaštva, označavajući razinu koja adekvatno zadovoljava temeljne životne potrebe, ali ostaje znatno niža od standarda većine unutar društva. Razlike u bogatstvu ili dohotku služe kao pokazatelji relativnog siromaštva. Nasuprot tome, termin apsolutno siromaštvo češće se koristi u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama, gdje je životni standard izrazito nizak, dok je relativno siromaštvo koncept koji prevladava u razvijenim zemljama.
Subjektivno siromaštvo uključuje samoocjenjivanje; pojedinci procjenjuju vlastitu dobrobit, a ne oslanjaju se na stručne procjene. Osobne želje i prošla iskustva oblikuju subjektivne percepcije siromaštva. Uobičajeno je da se neki pojedinci smatraju osiromašenima čak i kada objektivni kriteriji ne podupiru to uvjerenje, dok se drugi možda ne vide siromašnima unatoč tome što se objektivno kvalificiraju kao dio osiromašene skupine.
