Za ljubav postoji veliki broj izreka a jedna od njih kaže kako prva ljubav zaborava nema. Danas vam donosimo priču jedne žene koja je kao mlada djevojka bila primorana da se uda za čovjeka kojeg nije voljela.
Pričam vam priču o Milki, šesnaestogodišnjakinji iz ljeta 1993. koja se prvi put posvetila ljubavi na potpuno i iskreno predan način. Njena vezanost za Jovana bila je starija od godinu dana, sin postolara iz kraja koji je samo za nju svirao gitaru i pjevao pjesme vlastite kreacije. Njihova je veza bila jednostavna, slatka i puna odanosti. Jovan joj je objasnio da ništa nije tako strašno kao rat, siromaštvo ili budućnost, dok joj je ukazao samopouzdanje koje je podržava. Međutim, život nije bio naklonjen Milki. Jedne večeri otac ju je pozvao u sobu u kojoj je na stolu već bio dogovoreni bračni ugovor.
- Mladoženja, liječnik iz Beograda, Borko, bio je udovac, bogat čovjek, imao je 38 godina. Važio je za ozbiljnog, predanog čovjeka. Otac je to smatrao jedinim primjerenim putem za nju, da ne ide za njegovim ocem — bez krova nad glavom i samo s poezijom u duši. Milka je plakala i molila, ali otac joj je bio neoženjen, a majka je šutjela. Ujutro su je otpratili do šnajdera kako bi joj uzeli mjere za vjenčanicu, što je označilo kraj njene prve ljubavi i početak novog života. Beograd, grad u kojem je sada živjela, činio joj se hladan i stran. Borko je imao financijskih mogućnosti, ali nije imao udobnosti koju je poznavala u Jovanu.
Sve je bilo bijelo i skupo, ali bez duše. Svekrva je predviđala da će joj to biti ugodno, da je učinkovitije biti tužan u skupom stanu nego ispod crte, ali Milka to nije mogla shvatiti. Rodila je kćer i sina, trudila se biti dobra supruga, šutjeti kad treba, kuhati i izgledati ugledno, no tijekom noći Joviću je u glavi pisala pisma. Vrijeme je prolazilo, djeca su odrastala, a Milka je zadržala uglednu ulogu s očima koje su izražavale duboku tugu. Jedne je zime u starom kontejneru locirala poruku s porukom: “Ako te odvedu, čekat ću te svake godine 4. srpnja, ispod drveta kraj vode. J.” Taj trenutak bio je analogan buđenju iz davno zaboravljenog sna. Te godine je sama putovala na Adu, sjedila je nekoliko sati, ali Jovana nije bilo.
Nije se vratio ni sljedećih godina. No, šesnaest godina kasnije, na istoj ravnini dogodio se susret koji je sve promijenio. Bio je srpanjski vruć dan, rijeka je mirisala na djetinjstvo, a Milka je sjedila s knjigom na stolu. Nakon toga je čula glas: “Ako se to još povezuje s Andrićem, onda si to ti.” Obilazila je i promatrala Jovića koji je bio stariji, ali s istim osmijehom i očima koje su i dalje pripadale njoj. Njezine noge nisu mogle izdržati samu sebe. Jovan je priznao da ga posjećuje svake godine i da nije siguran je li ona još uvijek živa ili sretna. Milka mu je iskreno objasnila da nije sretna, da je predana žena i majka, ali da nije svoja.
Njihov razgovor bio je ispunjen tugom i sentimentalizmom, ali i nezaboravnom ljubavlju koja je isplivala na površinu. Jovan joj je rekao da je ona i dalje nešto najprivlačnije što mu se dogodilo, također joj je rekao da je nije zaboravio, već da ju je prestao tražiti očima, umjesto toga, fokusirao se na činjenicu da o njoj nikada nije razmišljao kao o subjektu. Nakon poslijepodnevnog nježnog zagrljaja uslijedila je tiha, ali sigurna privrženost – ljubav koja nije bila strastvena ili mladenačka, već namijenjena za cijeli život. Milka je te večeri ponovno ušla u stan u kojem je Borko s lakoćom čitao novine.
Objasnila mu je da više ne želi glumiti karijeru koja nije njezina. Nije viknuo, nije se razbjesnio, jednostavno je rekao: “Idi.” Bilo je to oslobađajuće priznanje koje je otvorilo vrata novom početku. Nakon mjesec dana prebacila se u Zemun i krenula na poduku kako živjeti sama. Naučila je kako jesti kada je gladna, kako plakati kada za to ima potrebu i kako ponovno voljeti, ali na drugačiji način. Nije uspjela obnoviti ljubavnu vezu s Jovanom, no njegov povratak u njezin život bio je sličan oslobađanju od bolne prošlosti i romantične ljubavi.
Cijenila ga je jer joj je pomogao u potrazi za vlastitim identitetom. Ova pripovijest pokazuje kako prava ljubav još uvijek može prebivati u srcu unatoč godinama, promjenama i uvjetima te pokazuje koliko je bitno da svaki pojedinac pronađe vlastiti put do slobode i radosti, unatoč svakom odstupanju od očekivanja društva. Naposljetku, Milka je naučila cijeniti sebe, ovo je najveća ljubav svake vrste.
