Odnosi u jednoj porodici mogu biti jako komplikovani i delikatni a to ispliva na površinu uglavnom u najtežim trenucima. Danas vam donosimo ispovijest jedne djevojke koja je izgubila oca.
Kada joj je otac iznenada umro u dobi od 45 godina, svijet kao da je stao. Liječnici su rekli da se ništa ne može učiniti, ali za nju je to bio šok koji je bio neočekivan, razoran i konačan. Bio je stup njezina života, osoba s kojom se osjećala ugodno i čija je prisutnost bila temelj njezine mladosti. No, tog dana izgubila je i oca, ali i još nešto – maćeha je nestala bez komentara. Bez suza, zagrljaja i objašnjenja skupila je svoje stvari, povela sina sa sobom i napustila kuću koju su do tada svi zajedno dijelili.
- U tom trenutku patnja se razbjesnila. Otišla je kao stranac, a ova šutnja, ovaj nedostatak odgovora, zabilježen je u srcu kao izdaja. Vrijeme je prošlo. Točno petnaest. Život se nastavio, ali hladno sjećanje nije jenjavalo. Odbila ga je imati. Nije se brinula gdje je i kako je. Sve do dana kada je saznala da joj je maćeha umrla. Vjerovala je da neće ništa osjetiti. Zapravo, na površini nije bilo odgovora. Nakon nekoliko poziva, telefon je konačno zazvonio. Nasuprot tome, njezina polusestra bila je s druge strane žice. Zatražio je da ga ona prati. Glas mu je bio tih, ozbiljan i razlikovao se od onoga čega se sjećala.
Složila se, unatoč skepticizmu. Nastala je tišina u kafiću, nakon koje je uslijedila rečenica koja ju je uhitila: Potrebno je saznati istinu o svom ocu. Do tada je mislila da zna sve – on je iznenada umro, maćeha otišla, priča je kraj. Međutim, njegove su riječi počele otkrivati ono što je ona godinama tvrdila kao činjenicu. Otac je, doznaje se, odavno prepoznao da je teško ozlijeđen. Nije ju obavijestio o tome unaprijed – vjerovao je da bi bila premlada da bi razumjela puni opseg ove istine. Znala je majka koraka. Zajedno s njim čuvala je tu tajnovitost. U tom je trenutku prvi put preispitao vlastiti bijes.
Možda događaji nisu bili onakvi kakvima ih se sjećala. Nastavio je polubrat. Objasnio je da je njezina maćeha bila duboko pogođena gubitkom. Nije mogla tolerirati pomisao da živi u kući punoj uspomena. Zato je otišla – ne zbog nedostatka interesa, već zato što je bilo previše mučno ostati. Tada je nastupila najteža situacija. Rekao joj je da je njegova svekrva želi dovesti k sebi. Međutim, njezina baka, koja je i njezina nana, odbila je zahtjev. Nije se mogla oprostiti. Nije mogla raspravljati. Ovo je sve promijenilo. Ljutnja, gorčina, nedostatak pitanja – sve je to počelo postajati tiho žaljenje.
Njezin polubrat dao joj je omotnicu. U njemu je bilo napisanog. Dio nasljedstva je podijeljen između njih. Unatoč tome što nikad nije imao odnos s “majkom” ili “kćeri”, još uvijek je govorio stvari poput: “Smatram te dijelom nje.” Bilo je to više od želje. Pokazalo je da još uvijek postoji određeni stupanj suosjećanja u nedostatku riječi, da postoji ljubav o kojoj se ne može govoriti. Ljubav koja ne govori, ne traži, ali je ipak prisutna – tiha, troma, ali iskrena. Neprijateljstvo se počelo rasplinjavati. Suze su bile same od sebe. Ne zbog prošlosti, nego zbog svega tihog.
Te je večeri shvatila da nije primijetila tišinu kao ravnodušnost. Možda im je tišina bila jedina dostupna opcija da iskuse bol. A možda oni koji osjećaju najintenzivnije su oni koji najmanje govore. Kad je pogledala dokument, nije vidjela nikakvu imovinu. Promatrala je pokušaj ispravljanja situacije koji nije dao dovoljno vremena za ispravljanje. Neki ožiljci su još prisutni. Neke riječi nikad nisu napisane. Međutim, prava istina, koliko god kasno došla, ima sposobnost srušiti srce. Tog dana, nakon svih ovih godina, konačno je shvatila: Neke veze karakterizira nesigurnost oko toga kako prepoznati kada su prestali šutjeti.
