Moj sin je poginuo kad je imao samo šesnaest godina…“ – izgovaram te riječi tiho, svaki put kao da ih prvi put čujem iz svojih usta……
Ne zato što sam zaboravila, nego zato što je bol uvijek ista. Oštar rez. Svaki put.
Nikada nisam željela da moja priča bude priča o nesreći. Nisam željela da bude vijest, ni statistika, ni tuđi komentar ispod članka.
Ovo je samo priča jedne majke. Priča o dječaku koji je volio život više nego što je život volio njega.
- Tog jutra, kao i mnogo puta ranije, moj sin je ustao prije mene. Čula sam zvuk njegovog radija, kako tiho svira pjesmu koju je ponavljao danima. Volio je muziku; kaže da mu pomaže da misli budu mekše. Kada je izašao iz sobe, imao je slušalice oko vrata i osmijeh koji je osvjetljavao cijelu kuću.
„Mama, večeras svečano pravimo makarone, da znaš“, rekao je dok je na brzinu obuvao patike.
„Samo se ti vrati na vrijeme“, odgovorila sam i dotaknula mu rame.
„Ne brini, tu sam za sat vremena nakon škole.“
To „ne brini“ je ostalo da odzvanja u mojoj glavi sve do danas.
- Sunce je bilo visoko kad se telefon oglasio. Zvuk koji dijeli život na dva dijela — prije i poslije. Glas policajca je bio smiren, ali svaki slog nosio je teret koji čovjek ne može izdržati, iako nekako mora.
„Gospođo, vaš sin je učestvovao u saobraćajnoj nesreći…“
Sjećam se samo kako mi se pod zaljuljao. Kao da je neko povukao tepih ispod mojih nogu i ostavio me da padam, ali bez kraja. Sve u meni vrištalo je „ne“ dok mi usne nisu mogle izgovoriti ništa.
Dječak od šesnaest godina. Moj dječak. Moje srce, moj ponos, moj smijeh. Život koji je tek počinjao. Prekinut zbog jedne sekunde nepažnje vozača koji ga nije vidio na pješačkom prelazu.
- Njegova soba je ostala ista. Kao mali muzej života koji se prebrzo završio. Na stolu su ostale bilježnice u koje je crtao autiće i planove za budući motor. Na polici je ostala gitara na kojoj je naučio samo četiri akorda, ali ih je svirao s toliko strasti da se činilo da zna sve pjesme svijeta.
Njegov stari, napukli mobilni leži i danas na stolu. Ponekad ga uključim i skrolam kroz poruke. Tamo i dalje stoji ona zadnja koju mi je napisao:
„Mama, volim te.“
Ne brišem je. Ne smijem.
Moj muž se povukao u tišinu. Prvih mjeseci je jedva govorio. Bio je stijena, ali stijena koja se iznutra raspadala. Počeo je odlaziti na groblje svakog dana, ponekad po kiši, ponekad po snijegu.
Kaže da tamo osjeća mir.
Kaže da je to jedino mjesto gdje ga više ne boli.
A ja sam birala svoj način da preživim.
- Godinama nisam znala šta da radim s rukama, sa mislima, sa tim ogromnim prostorom u grudima koji je ostao prazan. Ljudi su mi nosili hranu, pričali da vrijeme liječi. Ali vrijeme ne liječi ništa. Samo naučiš kako da nosiš ranu, kao što se nosi ožiljak. Više ne krvari, ali i dalje peče kad ga dotakneš.
Tek mnogo kasnije shvatila sam da ne želim da moj sin bude samo „dijete iz nesreće“. Željela sam da bude nečija inspiracija, nečija poruka, nečija opomena. Zato sam počela volontirati u udruženjima koja rade na bezbjednosti djece u saobraćaju.
Ako makar jedno dijete prijeđe ulicu opreznije…
ako jedan vozač vozi sporije…
ako jedan život bude spašen…
Onda on nije otišao uzalud.
To je moj način da ga pustim da i dalje postoji.
- I dan-danas, kad se probudim, treba mi nekoliko trenutaka da se podsjetim da ga nema. Majčinsko srce nikad u potpunosti ne prihvati tu istinu. Ponekad sjednem u njegovu sobu i pričam mu o stvarima — o vremenu, o tome da mu je drug iz škole postao otac, o tome da smo posadili novu ružu u dvorištu. Znam da me ne može čuti. Ali možda može osjetiti.
A ponekad, baš ponekad, kada proljeće zamiriše na onaj maj iz njegove šesnaeste godine… čini mi se kao da čujem škripu njegovih patika u hodniku.
Kao da žuri, kao da će samo ući, reći:
„Mama, tu sam.“
I taj osjećaj je dovoljan da izdržim.
Ova priča nije priča o smrti.
Ona je priča o ljubavi.
O ljubavi koja ne prestaje kad srce stane.
O ljubavi koja preživi saobraćajnu nesreću.
O ljubavi koja ostaje u fotografijama, u rijetkim snimcima smijeha, u svakom djeliću majčinog daha.
Majka poručuje:
„Zagrlite svoju djecu danas. Ne čekajte sutra.
Neko sutra ne dočeka.“
