Bilo je to jutro koje sam zamišljala kao savršen početak mog novog života. Stajala sam pred ogledalom, u kućnom ogrtaču, gledajući svoju vjenčanicu koja je visila na vratima ormara. …….
Srce mi je bilo ispunjeno srećom, a svakim otkucajem osjećala sam sve veću sigurnost. Udajem se za Marka, čovjeka koji mi je donio ljubav i spokoj, onog za kojeg sam vjerovala da je sve što sam ikada tražila.
Njegove nježne riječi, sitni pokloni, pažnja i osmijeh svaki put kad me pogleda – sve to mi je govorilo da je on moj „pravi“. Uvijek sam vjerovala da sam pronašla svog životnog partnera, čovjeka s kojim ću graditi budućnost.
Marko je bio udovac, a njegova kćerka Lana, koja je imala osam godina, bila je srce njegove svakodnevice. Od samog početka sam je prihvatila kao svoju, bez obzira na to što je ona nosila tugu za majkom koju je izgubila. Uživale smo zajedno provodeći vrijeme, pekle smo kolače, zajedno učile, razgovarale pred spavanje. Nikada nisam pomislila da nešto nije u redu s našim odnosom. Niko mi nije govorio ništa loše o Marku, svi su ga voljeli, i svi su vjerovali da smo idealan par.
- Na dan vjenčanja, dok sam stajala pred ogledalom i razmišljala o budućnosti, vrata su se tiho otvorila. Lana je ušla, blijeda, u pidžami, s tužnim izrazom lica. Njene oči bile su natečene, kao da je plakala satima. Nije progovorila, samo mi je tiho gurnula mali presavijeni papir u ruku. Osjetila sam kako joj drhte prsti, a zatim je nestala, brzo otišla iz sobe. Kada sam otvorila cedulju, srce mi je zastalo. U dječjem rukopisu je pisalo: „Nemoj se udati za mog tatu. On te laže.“
Svijet mi je izmakao tlo. Noge su mi zadrhtale, a svi planovi koje sam gradila u svojoj glavi su se odjednom činili nestvarnima. Lana je bila moj jedini znak da možda nisam u pravu, ali zašto bi ona to pisala? Da li je bilo nešto što nisam znala? I zašto bi to napisala baš sada, pred sam vjenčanje? Moji uobičajeni osjećaji sigurnosti su nestali, a srce je bilo preplavljeno sumnjom.
Trčala sam niz hodnik, tražeći Lanu, a u glavi su mi se roštila pitanja. Nisam je našla odmah, ali konačno sam je pronašla u njenoj sobi. Sjedila je na krevetu, s rukama na koljenima, a oči su joj bile suhe. Pokušala sam s nježnošću, pitajući je što to znači, zašto mi je to napisala. Lana je uzdahnula, pogledala me u oči i počela govoriti: „Čula sam tatu kako je razgovarao s nekim na telefonu, i spomenuo tvoje ime. Zvučao je… uplašeno. Bio je jako čudan.“
- Zbunila sam se. Marko nikada nije pokazivao strah, nikada nije spominjao bilo šta što bi moglo biti sumnjivo. Iako mi je govorio o svojoj prošloj vezi, uvijek je govorio s ljubavlju, kao da je ta bol prošlost. Ali Lana mi je upravo otvorila vrata sumnje. Kako je moguće da je Marko bio uplašen, i zašto? Što mi nije rekao? U tom trenutku, shvatila sam da možda nisam upoznala svog budućeg muža u potpunosti.
Pokušala sam ostati smirena, ali osjećaj koji mi je obuzimao srce bio je nepodnošljiv. Lana nije bila zla. Njene oči bile su pune brige i straha. Ona me voljela, i vjerovala mi je. Ali, bila je i uplašena, nešto je osjećala, nešto što nisam znala.
- U tom trenutku, nisam znala šta da radim. Da li sam stajala na ivici odluke koju nisam smjela donijeti? Trebam li vjerovati dječjoj intuiciji ili svom partneru, čovjeku kojeg sam voljela? Hoću li biti previše naivna ako idem naprijed sa brakom? Moje misli su bile u rasulu, a srce je bilo pod težinom duboke sumnje. Marko je za mene bio čovjek koga sam voljela, ali što ako nisam znala cijelu istinu?
Vratila sam se u sobu, čvrsto držeći papir u ruci. Osjećala sam da je nešto duboko pogrešno, ali nisam bila sigurna šta. U tom trenutku, nisam samo trebala odlučiti hoću li se udati za Marka, već i hoću li vjerovati svojoj intuiciji, djetetu koje mi je otvorilo oči, i svim onim pitanjima koja su bila neodgovorena. I dok je dan prolazio, razmišljala sam o svemu što je Lana rekla, a moje srce je bilo u dilemi. Na dan mog vjenčanja, trebala sam donijeti odluku koja će promijeniti moj život.
