Frižider uz šporet spada među najvažnije kućne uređaje a njegova funkcija je u ljetnjem periodu kada su visoke temperature jako važna da se naše namirnice ne bi pokvarile.
Možda je iznenađujuće, ali većina pojedinaca koristi svoje hladnjake na nepravilan način, često toga nisu ni svjesni. Tijekom vrhunca ljetnog toplinskog vala, takva pogreška može rezultirati i gubitkom svježih proizvoda i povećanim troškovima električne energije. Nedavna istraživanja pokazuju da više od pedeset posto pojedinaca održava neprikladnu temperaturu u svojim hladnjacima, dok gotovo svaki peti ispitanik priznaje potpuni nedostatak znanja o odgovarajućim postavkama temperature za hlađenje.
- Jednostavna stvarnost je da je optimalna temperatura za hladnjak u rasponu od 3 do 5 stupnjeva Celzijusa, dok bi se zamrzivač trebao održavati na -18 stupnjeva Celzijusa ili niže. Temperature koje prelaze ove preporuke mogu dovesti do ubrzanog kvarenja hrane, povećane proliferacije bakterija i potencijalno većih troškova koji proizlaze iz povećane potrošnje energije. Stručnjaci upozoravaju da raspodjela temperature unutar hladnjaka nije ravnomjerna. Najhladnije područje nalazi se u donjem dijelu, odmah iznad ladice za povrće, gdje se temperature obično kreću od 2 do 3 stupnja.
Srednji dio održava temperaturu od približno 5 stupnjeva, dok su gornja polica i vrata hladnjaka najtoplije zone, često između 8 i 10 stupnjeva. Stoga se ne savjetuje pohranjivanje mlijeka ili mesa u vrata hladnjaka, unatoč činjenici da mnogi pojedinci to i dalje čine iz navike. Naime, pažljivom regulacijom temperature može se produžiti rok trajanja hrane, smanjiti bacanje hrane, a istovremeno smanjiti potrošnja električne energije. Stoga, ako niste sigurni oko temperature vašeg hladnjaka, bilo bi mudro procijeniti je, jer čak i mala prilagodba može dovesti do značajnih poboljšanja.
Bonus tekst:
Čokolada je postala bitan aspekt svakodnevnog života i svrstava se među najomiljenije slastice na svijetu. Unatoč tome, njegov put do istaknutosti bio je daleko od ugodnog. Povijest čokolade seže tisućama godina unatrag do jezgre drevnih srednjoameričkih civilizacija, gdje je imala ulogu izrazito različitu od one koju danas prepoznajemo. Prvi korisnici kakaovca na značajan način bili su Maje, a nakon njih Asteci, koji su od njegovih zrna napravili napitak poznat kao “xocolatl”.
Ovo piće, gorka i pjenušava tekućina bez šećera, kombinirala se s vodom, začinima i ljutim papričicama. Daleko od toga da je bio obična poslastica, predstavljao je slavlje u čaši. Smatralo se da piće daje snagu, vitalnost, pa čak i privid božanske moći. Naime, vladari kao što je Moctezuma svakodnevno su ga konzumirali, uvjereni da pridonosi njihovoj snazi i fokusu. Unatoč tome, vrijednost kakaovca nadilazi njegov okus. Zrna kakaovca služila su kao sredstvo razmjene. Povijesna dokumentacija govori da su se za deset zrna mogla kupiti kokoš, dok je za kvalitetan komad tkanine bilo potrebno sto zrna. U toj je kulturi kakao predstavljao više od puke hrane; utjelovljivao je vrijednost, ponos i duhovni simbol.
Po dolasku španjolskih osvajača u Novi svijet tijekom 16. stoljeća, nisu mogli previdjeti značaj ovog izvanrednog napitka. Hernán Cortés i njegovi drugovi prepoznali su njegovu vrijednost i odlučili ga predstaviti europskom dvoru. Ipak, Španjolcima je njegov gorak okus bio neukusan. Posljedično, modificirali su piće eliminirajući ljute začine i dodavši šećer i cimet, što je rezultiralo nježnijim i ugodnijim napitkom koji je brzo stekao popularnost među aristokracijom. Čokolada je svoj europski debi u tekućem obliku imala oko 1500. godine, služeći kao simbol bogatstva i ostajući dostupna samo najbogatijim pojedincima dulje vrijeme.
Unatoč tome, ova se situacija značajno promijenila dolaskom industrijske revolucije. 19. stoljeće označilo je početak novog poglavlja za čokoladu. Švicarska se pojavila kao predvodnik u unapređenju proizvodnih tehnika. Godine 1828. došlo je do značajnog napretka s inovacijama u ekstrakciji kakaovca, što je omogućilo masovnu proizvodnju. Ključni trenutak dogodio se 1875. godine kada je Daniel Peter, u partnerstvu s Henrijem Nestléom, razvio prvu mliječnu čokoladu uključivši mlijeko u prahu. Ovaj revolucionarni izum nepovratno je promijenio teksturu, okus i oblik čokolade, pretvarajući je iz napitka u čvrsti desert.
