Brakovi su veliki korak za dvoje ljudi koji se vole jer se na taj način obavezuju jedno drugom na duži vremenski period i tada počinju da dijele sve, i dobro i zlo, u svojoj svakodnevnici.
Imam 46 godina i u braku sam pet godina duže od supruga. Razlika u godinama mi nikada nije bila problem – barem sam tako mislila. Tijekom gotovo dva desetljeća izgradili smo obitelj, rezidenciju i naizgled vjeran brak. Imamo troje djece i pokušali smo ih odgojiti uz minimalan uspjeh, bol i ustupke. Moj se suprug dosljedno pokazao kao dosljedan, predan i učinkovit otac. Nikada mi nije opravdao potrebu da ga ispitujem.Nedavno. Bio je to običan dan bez ikakvih značajnijih događaja.
Došla sam iscrpljena s cjelodnevnog posla, misli su mi bile podijeljene između djece, zadataka i večere. Na autobusnoj stanici slučajno sam naišao na starog poznanika koji posjeduje vozilo. Pomogao mi je, što sam cijenila, ali ne kao znak opreza u vezi mog potencijalnog braka. Na ulazu u grad, dok smo bili blizu crvenog svjetla, iznenadio nas je suprugin auto.
Odmah sam ga prepoznao jer je koristio upravo onaj automobil u kojem je uživao na svojim osobnim putovanjima. On je vozio, a žena na suvozačkom mjestu bila je nepoznata žena. U tom sam se trenutku zagledao. Mogao sam samo promatrati njezine gole noge, noge postavljene jednu pored druge, kao da se opušta. Činilo se da je to previše osobno za profesionalni odnos. Pokušao sam to objasniti – možda je to bio unutarnji ili vanjski zaposlenik.
Međutim, napravio je geste koje su zahtijevale drugi udah. Zgrabio ju je drugom rukom. Nije bilo ni traga krčkanja. Nije se smatralo ležernim. Pokazalo je ljubav: izravnu, agresivnu i mučnu. U tom su trenutku svi vikali, ali ja sam odlučio šutjeti. Moj suputnik, koji je vozio, prepoznao je promjenu na meni. Pokušao sam ostati pribran, razgovarao o bolesti i rekao da je putovanje bilo mučno. Zapravo, osjetila sam lupanje srca u grlu, a glavom su mi prolazile misli koje nisam mogla zaustaviti.
Kad se moj suprug vratio svojoj kući, pokazao je krajnje hladno, čak komično držanje. Opisao je život u obližnjem gradu s novim studentom i spomenuo neke akademske dužnosti kao administrator. Njegov je ton bio ležeran i duhovit dok je govorio da je ona djevojka koju trebam. Možda sam tu rečenicu spomenuo povremeno. U tom je trenutku bilo jednostavno mučno.
Nisam imao komentara na njega. Nisam postavio pitanje. Jednostavno sam sačuvao usta, ali u meni je gorjelo. Počeo sam putovati unatrag kroz vrijeme kroz svoju maštu. Sjetio sam se svih formalnih obveza, dnevnih smjena i slučajnih susreta. Koliko sam puta vjerovao, opravdavao se i razumio? Sada se prvi put činilo da je to laž. Počeo sam ispitivati ženu koja je vozila, kao i godine koje su prošle. U toj sam se tišini pozabavila vlastitim brigama. Imao sam između 20 i 40 godina, što je premlado za život pun laži. Prestar da počnem s terorom.
Razmišljala sam o razvodu, ali io konceptu djece, svakodnevnih obaveza i gubitka stabilnosti. Nisam imao odgovore, ali umjesto toga mnogo pitanja. Jedno veliko, tiho žaljenje. Možda bih razgovarao s njim. Možda bih mogao postaviti pitanje koje je dovelo do cijele promjene. Ili bih možda dugo šutjela, pokušavajući pronaći energiju da donesem odluku koja neće negativno utjecati na mene. Znam da je jedna istina očita: ovaj život nije bio onakav kakav sam očekivao. Brak za koji sam očekivala da će biti čvrst sada počinje posustajati, i to ne zbog razlike u godinama, već zbog gubitka vjere. On bi mogao nanijeti štetu drugima. Tragično je to što sam vjerovao, konstruirao i posvetio mu se, bio sam preslijep da shvatim koliko mi znači. Ne želim primati upute. Ne želim tražiti odmazdu. Jednostavno pokušavam razjasniti, pronaći sklad i imati istinu. Budući da je bolnije živjeti s bolnom istinom, također je štetnije živjeti u zbunjenosti. Ako iz ovoga trebam izaći s ranom, neka to bude s istinom u mom posjedu. Ovo je jedini put kojim mogu krenuti da povratim sebe.
