U danasnjem ćlanku pročitajte pricu,kako nekada i najblizi znaju da povrede…
Sve je izgledalo kao bajka. Restoran je bio ispunjen svjetlom svijeća, mirisom cvijeća i tihom muzikom. Stefan, moj verenik, bio je nervozan, ali u njegovim očima vidjela sam radost i odlučnost. Vjerovala sam da je to najljepši trenutak mog života – trenutak kada će me zaprositi i kada ću reći “da”.
- Međutim, dok sam zamišljala kako će sve izgledati, nisam mogla ni slutiti da će moja majka biti ta koja će taj trenutak pretvoriti u scenu bola i poniženja. Od početka večeri sjedila je hladna, povučena, kao da prisustvuje nečijem tuđem slavlju. Stefan ju je uvijek poštovao, nikada joj nije rekao ružnu riječ, ali tog dana ona je odlučila da pokaže svoje pravo lice.
Kada je Stefan ustao, uzeo me za ruku i kleknuo pred svima, u sali se prolomio aplauz. Svi su očekivali radost, suze sreće, zagrljaje. A onda, dok je prsten klizio na moj prst, začuo se oštar udarac. Majčina ruka pogodila je moj obraz. Tišina je zavladala prostorijom, a prsten je pao i otkotrljao se do kamina.
„Mama, šta to radiš?!“ povikala sam kroz suze, držeći se za lice. Njeno lice treslo se od bijesa dok je vikala: „Nećeš ti da se udaš za tog čovjeka! Ne dok sam ja živa!“ Ljudi su šaptali, neki su ustajali zbunjeni, a ja sam se osjećala kao da sanjam noćnu moru.
- Stefan je pokušao ostati smiren. „Gospođo, ako imate nešto da kažete, recite to jasno.“ Ona se nasmijala gorko i rekla: „Vrlo jasno. On je prevarant! Njegova porodica je mom mužu dugovala novac. Mislila sam da si drugačiji, ali ti si isti kao oni.“
Umjesto bijesa, u Stefanovim očima pojavilo se sažaljenje. Tiho je rekao: „Znam za taj dug. Ali znate li da sam ga ja otplatio prije dvije godine? Nisam želio da vaša kćerka nosi teret prošlosti.“ Izvadio je požutjelu priznanicu sa njenim potpisom. „Evo dokaza.“
- Majka je zanijemila, a ja sam jedva disala. „Zašto mi nisi rekao?“ pitala sam ga drhtavim glasom. „Zato što ljubav ne ide uz račune“, odgovorio je. „Nisam se ženio da ispravljam prošlost, već da sa tobom gradim budućnost.“
Tada je moja majka napravila očajnički potez. Uzela je prsten s rešetke kamina i bacila ga u vatru. Svi su šokirano gledali kako plamen guta simbol naše ljubavi. Ali Stefan je bez riječi prišao, uzeo metalnu kašiku, zagrabio žar i izvukao prsten. Položio ga je na tanjir, sačekao da se ohladi i stavio mi ga na prst. „Sad je tvoj,“ rekao je. „Prošao je kroz vatru. Kao i mi.“
- U tom trenutku osjetila sam da našoj ljubavi ništa ne može stati na put. Majka je shvatila svoju grešku, oči su joj bile pune suza. „Mislila sam da si kao on…“ promrmljala je, misleći na svog muža. Stefan je mirno odgovorio: „Neki muškarci ne uzimaju, neki vraćaju.“ Ona više nije rekla ništa. Samo je napustila salu, slomljena.
Kasnije te noći, sjedili smo ispred kamina. Prsten, još uvijek potamnio od vatre, sjajio je na mom prstu. „Mislila sam da je to kraj,“ priznala sam. Stefan se nasmijao: „Ne, to je početak. Ljubav koja vrijedi mora proći iskušenja.“
- Nekoliko dana kasnije, majka me pozvala. Glas joj je bio slomljen. „Znam da ne zaslužujem oproštaj. Ali ako me pozoveš na svadbu, donijeću kolač koji si voljela kao dijete.“ Nisam mogla da je odbijem. „Dođi, mama,“ rekla sam kroz suze. „Vrijeme je da krenemo ispočetka.“
Shvatila sam tada da neke rane ne zacjeljuju riječima, nego djelima. Prsten koji je prošao kroz vatru nije bio samo simbol veridbe, već dokaz da prava ljubav može preživjeti i ono što izgleda kao kraj svijeta.
