Danas vam donosimo ispovijest jedne mlade žene koja je svojoj najboljoj prijateljici bila podrška ali se na kraju razočarala u nju. Njena priča je naišla na veliki broj reakcija.
Godinama sam podržavala svoju najbolju prijateljicu u teškom procesu postajanja majkom. Zajednički smo dijelili suze, dugo razgovarali, pokušavali pronaći rješenja i nadali se da će se njena želja ostvariti. Bio sam njezin zagovornik, pokušavao sam joj pomoći i upoznati je s činjenicom da vas život, unatoč svojoj ponekad surovoj prirodi, može iznenaditi i kad se najmanje nadate. Međutim, s vremenom sam primijetio promjenu u njezinu ponašanju: postala je osjetljivija i često je gunđala kad je govorila o djeci i majčinstvu. Unatoč tome što mi je to povremeno bilo teško prihvatiti, uvijek sam bio suosjećajan, svjestan emocionalnih poteškoća koje je proživljavala.
- Sve se obrnulo kad sam ostala trudna. Umjesto da me zagrli ili čestita, dočekala me optužbama. Objasnila mi je da sam namjerno izabrala ovaj put, da jedva čekam da ona prva zatrudni i brojne druge grozote koje su me pogađale. Unatoč njezinim riječima koje su bile štetne za mene, odlučio sam se ne upuštati u svađu. Pretpostavio sam da je to privremeni odgovor na njezinu patnju. Sljedećih mjeseci, dok sam nosila svoje dijete, postala je daleka. Nije me nazvala, nije se raspitala o mom statusu niti izrazila zabrinutost za moje zdravlje ili bebu. Pokušao sam održati kontakt, ali svaki moj pokušaj naišao je na tihu prepreku.
Nakon nekoliko dana doživio sam i veće razočarenje; Primijetio sam da mi je onemogućila pristup društvenim medijima. Nije mi uspjela poslati poruku da mi čestita rođenje djeteta. To je bio trenutak kada sam shvatio da se naš odnos iz temelja promijenio. Vrijeme je prolazilo, a ja sam sve svoje vrijeme posvetila majčinstvu. Prvi osmijeh mog dječaka, njegovi mali koraci i svi mali uspjesi učinili su me sretnom. Na dan posvećen proslavi njegovog prvog rođendana poželjela sam ljude koji su bili uz mene, koji su dijelili moju radost i koji su me podržavali.
Nisam imala dilemu – moja prijašnja najbolja prijateljica nije bila na listi gostiju. U konačnici sam to smatrao racionalnom odlukom. Kasnije, nekoliko dana nakon tuluma, stigla je i njezina poruka. Optužila me da sam nepristojan jer je nisam pozvao. Napisala je da se nikada ništa od toga nije dogodilo, da do blokiranja, šutnje i ignoriranja nikada nije došlo. Bila sam ispunjena kombinacijom šoka i prezira. Nisam se htio vraćati niti raspravljati o odlukama koje sam već donio.
Upravo sam joj poslao koncizan odgovor: “Tko si ti?” Te tri riječi bile su sredstvo za završetak pripovijesti koja je već izgubila svoju svrhu. Shvatila sam da nemam nikakvu ulogu u tome da se pobrinem da još nije postala majka. Bilo mi je žao zbog njezine nevolje, ali to se nije moglo koristiti kao isprika za sram, nedostatak suosjećanja ili hladnoću. Prijateljstva ne zastarijevaju kada se događaju životni događaji – umjesto toga pokazuju svoju pravu prirodu. Tijekom mog kehamilana nije bilo mjesta ljubomori, ali to je dovelo do porasta naše veze.
Danas razumijem da pravi prijatelji ne temelje svoju sreću na usporedbi, već umjesto toga slave radost tuđe sreće. Oni i dalje postoje i kad im je teško, jer shvaćaju da podrška nije samo pojam, već i djelovanje. Moja prijašnja poznanica nije mogla prevladati osobnu patnju i ljubomoru, nisam mogla dopustiti da to negativno utječe na mene. Ono što sam dobio ovom okolnošću je da je samopoštovanje jednako važno kao i razumijevanje. Mogu suosjećati s tuđim problemima, ali im ne mogu oduzeti osobnu radost i zadovoljstvo. Moj život sada se sastoji od pojedinaca koji me razumiju i uživaju u trenucima zadovoljstva.
Oni su prisutni bez potrebe za usporedbom ili natjecanjem, zbog njih znam da sam donio ispravnu odluku. U konačnici, moj odgovor na “Tko si ti?” to nije bio samo primjer ljutnje, bio je to znak oslobađanja od toksičnog odnosa i način podsjetnika sebi da se ne vraćam tamo gdje sam već imao bol. Moj trenutni put je zdraviji; to uključuje više podrške i ljubavi, a ja napuštam prošlost umjesto nje.
