Pjevačica narodne muzike nada Topčagić već dugo uživa u čarima penzije a prije nekoliko godina je poznati fudbaler ponovo učinio slavnom slušajući njen hit Jutro je gdje god bi se pojavio.
Neda Topčagić važi za jednu od najcjenjenijih i najcjenjenijih pjevačica na Balkanu, koja je popriličnu slavu stekla tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Njezina snažna vokalna sposobnost, emotivne balade i jedinstven stil pridonijeli su njezinoj prepoznatljivosti. Rođena 22. srpnja 1960. u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, i dalje je istaknuta figura u glazbenoj industriji. Nada Topčagić, poznata kao jedan od najistaknutijih glasova sa prostora bivše Jugoslavije, dolazi iz malog sela Tarevci u Republici Srpskoj.
- Odgajana od strane roditelja koji su prakticirali islamsku vjeru, ovo nasljeđe imalo je dubok utjecaj na njezin život. Trenutno je selo u kojem je odrasla gotovo napušteno i Nada mu se rijetko vraća. Međutim, sjećanja na njezino podrijetlo, zajedno s pričama koje ih okružuju, ostaju neizbrisiv aspekt njezina postojanja. Nadina majka zadržala je duboku vezu sa selom, unatoč mogućnosti da se s kćeri preseli u Beograd. Izbor da ostane u Tarevcu na kraju je bio njezin, iako je imala priliku živjeti u gradu s Nadom.
Kako nam je ispričao Nadin šogor, koji je dao uvid u njihovu obiteljsku povijest, pjevačičina majka nije bila voljna napustiti selo. Štoviše, na ovom je mjestu provela veći dio života, a nastavila je živjeti i nakon rata, živeći u skromnoj kamp kućici koja je izazvala interes javnosti. Posebno dirljiv trenutak za Nadu obilježila je pjesma koju je skladala i izvela u čast svoje majke. Unatoč čestim pozivima majci da posjeti Beograd, ona je to uporno odbijala izražavajući zadovoljstvo u svom šatoru u Tarevcu.
Iako je majka neko vrijeme otputovala u Njemačku, na kraju se vratila u svoje rodno selo. Detalj koji je zainteresirao javnost je narativ oko kamp-kućice u kojoj je Nadina majka živjela nekoliko godina. Izvještaji govore da je nakon rata bila u prikolici, iako je tvrdnja da je sve to vrijeme tamo živjela, kako neki tvrde, netočna. Prije rata Nadina sestra Almasa započela je gradnju kuće koja je i danas nedovršena. Dok je Nada bila izložena kritikama zbog povremenih posjeta majci, njezin emotivni angažman kroz glazbu i razne oblike sjećanja nije prošao nezapaženo.
Rasprave o obiteljskoj dinamici, posebice one koje uključuju Nadu i njezina oca, postale su istaknuta tema. Reza, njezin otac, bio je suosjećajan čovjek; međutim, nije podržao Nadin izbor da se bavi pjevanjem. Unatoč tome što je u Tarevcima doživjela prvu značajniju romansu, obitelj joj nije uzvratila oduševljenje njezinim ulaskom u estradu. Priče o njezinim romantičnim pokušajima, razočarenjima, pa čak i njezinim pijanim posjetima njegovim poznanicima zauvijek će biti urezane u tkivo tih obiteljskih sjećanja.
U zajednici Tarevac sjećaju se i Nadine majke Hamide, koja je u kamp kućici ostala do svoje smrti. Dok je Nahdet Suleiman Salk, bivši susjed Tarevovih, iskazivao poštovanje prema Nadi, smatrao ju je odgovornom za nedostatak brige za majku, tvrdeći da je često više vremena provodila pjevajući nego brinući se za nju. Neki mještani Tareva tvrde da se Nada možda zbog rata bojala povratka u rodni kraj. U svjetlu događaja iz 1992., njezini prijelazi između različitih religija izazivaju specifične reakcije unutar zajednice.
Iako su mnogi pojedinci spremni previdjeti njezinu prošlost i prigrliti je, istina ostaje da je tijekom tih burnih godina vladalo uvjerenje da je možda imala veze sa Srbijom i njezinim interesima, što je nekim lokalnim stanovnicima bilo neprihvatljivo. Sulejman je primijetio Nadin prelazak na drugu vjeru, sugerirajući da su njezini roditelji iz Tarevije vjerojatno imali drugačija iskustva unutar pravoslavne zajednice i da se nisu protivili brojnim elementima drugih vjera. Ipak, Nadina samostalna odluka da prihvati pravoslavlje može se smatrati točkom u kojoj se odmaknula od islama. No, taj prijelaz, kako je navedeno, nimalo ne umanjuje njezinu vrijednost u percepciji pojedinaca iz njezine domovine.
