Jedan od najpoznatijih srpskih glumaca koji je u svojoj veličanstveoj karijeri ostvario veliki broj zapaženih uloga je Lazar Ristovski čiji je privatni život došao u fokus kada se upustio u ljubavnu vezu sa 4 decenije mlađom djevojkom.
Otkako je otkrivena ljubavna veza Lazara Ristovskog s 39 godina mlađom Anicom Lazić, fascinacija javnosti njome ostala je nepokolebljiva. Iako se inače suzdržavala od traženja medijske pozornosti, Anica je nedavno opovrgnula izvještaje, što je prvi put da se pozabavila tim pitanjem. Beogradski River Fest sinoć je uspješno okupio mnoštvo javnih osoba među kojima su bili Novak i Jelena Đoković te Lazar Ristovski i njegova partnerica Anica Lazić.
Nakon što su na internetu objavljene fotografije Novaka i Jelene Đoković s događaja, glumac Lazar Ristovski, kojeg je par odabrao, podijelio je kolaž na Instagramu, što je izazvalo brojne komentare koji je uspoređuju s Đokovićima.
Odlučila se šutjeti, odlučila je dati objašnjenje, otkrivajući da je primila fotografiju od anonimnog pošiljatelja. Anica je pojasnila da fotografiju na kojoj je obitelj Đoković nije uređivala.Umjesto toga, dobila ju je od nekoga tko ju je očito nabavio s portala. Anica je jasno dala do znanja da se ne bavi photoshopom.
Lazar Ristovski, rođen 1952. godine u Ravnom Selu kraj Vrbasa, porijeklom je iz mješovitog makedonsko-crnogorskog podrijetla. Odgajali su ga otac željezničar i majka domaćica koja je povremeno radila u Zadruzi. Tijekom odrastanja osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju u Somboru. Udubljen u kulturno-umjetničke aktivnosti, razvio je strast za sviranjem kontrabasa.
Unatoč velikom siromaštvu, Lazarovo djetinjstvo također je obilježeno solidarnošću, nadom i nepokolebljivom vjerom u svjetliju budućnost. Gajio je velike težnje za uspjehom i čeznuo za prostranstvom svijeta, nadahnut knjigama koje je gutao i filmovima koje je gledao. Još kao malo dijete bio je duboko dirnut “Čarobnom planinom” Thomasa Manna, knjigom koja je na njega toliko duboko utjecala da se fizički razbolio.
- Redoviti odlasci u kino bili su omiljena zabava, gdje su glavne glumce od milja zvali “dečki”. Tijekom srednjoškolskih godina boravio je u internatu, a 1972. godine odlazi u Beograd na prijemni ispit na Državnom zavodu za fizičku kulturu (DIF). Izvrstan u atletici i plivanju, paralelno je prijavio ispit na Fakultetu dramskih umjetnosti. Ušavši u najuži krug, našao se u Beogradu, gradu u kojem nije imao obitelji ni prijatelja. Mučeći se pronaći smještaj, pribjegao je spavanju na klupama u parku.
Na kraju je imao sreću da bude primljen u klasu profesora Milenka Maričića, uz Radoša Bajića, Bogdana Diklića, Snežanu Savić i druge. Njihovo obrazovanje također su vodili profesori Ognjenka Milićević i Miroslav Minja Dedić. Cijelo vrijeme u Beogradu boravio je u raznim studentskim domovima prije nego što se nastanio u Studentskom gradu, gdje je jedno vrijeme dijelio sobu s Bogdanom Diklićem.
Da bi nešto zaradili, Ristovski, Bajić, Diklić i Slavoljub Fišeković osnovali su Orkestar Radilafi. Harmonike su svirali Radoš i Fišeković, kontrabas Ristovski, a bubnjeve Diklić. Repertoar im se uglavnom sastojao od narodnih pjesama, a nastupali su u manjim prostorima te na proslavama i svadbama.
Nezaboravno je vjenčanje dramaturga Duška Kovačevića na Fruškoj gori, gdje su se više zaokupili gledanjem nogometne utakmice između Jugoslavije i Rumunjske nego zabavljanjem gostiju. Prvi susret s filmskom kamerom imao je tijekom prve godine Akademije. Prijatelj iz Sombora, koji je studirao kameru, zamolio ga je za pomoć u snimanju jednog projekta.
Uloga koja mu je dodijeljena uključivala je portret studenta violine koji se onesvijestio dok se vozio autobusom zajedno s kolegama studentima. Tijekom intervjua otvoreno je priznao da mu je neugodno jer se jednostavno srušio na ulici, zbog čega je više puta odgađao tu određenu scenu. Međutim, nakon što je prošlo neko vrijeme, na kraju je odlučio nastaviti s tim. Kako je snimanje počelo, zapljusnuo ga je val vrtoglavice, što je rezultiralo time da je zapravo izgubio svijest.
Kad se osvijestio, našao se u konobi gdje su ga svjedoci događaja polijevali vodom. U tom je trenutku shvatio golemu žrtvu koju je zahtijevala gluma, budući da se svim srcem posvetio zanatu. Ova nepokolebljiva predanost nije prošla nezapaženo kod kazališnih redatelja, koji su mu kasnije nudili sve više uloga. Dvije godine kasnije počele su se otvarati prilike u filmu, što je kulminiralo njegovom diplomom 1976. godine.
