Posljednjih dana se u Hrvatskoj i Srbiji najviše piše o obiježavanju godišnjice Oluje sa potpuno i dijametralno suprotnim osjećanjima i sjećanjima. Mi vam donosimo Nikolininu priču.
Dom i osobni život Nikoline Šašić izgubljeni su tijekom Oluje; no kasnije je pronašla bilježnicu iz djetinjstva koju joj je poklonio hrvatski vojnik. To ju je dovelo do povratka doma i osobnog života. Uz tešku bol koju su proživjeli Srbi, Oluja je rezultirala i makabričnim činom koji je negativno utjecao na većinu djece: mlada Aleksandra svjedočila je tragičnom događaju njezina djeda i oca koji su poginuli u požaru u kući. Nikolina Šašić (40) podrijetlom iz Gračaca u Lici, a trenutno nastanjena u Madridu, u djetinjstvu je doživjela jedno od najtežih iskustava, prognana iz svog doma tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja.
No, iz mraka se pojavio tračak nade: zadovoljstvo djetinjstva ponovno se vratilo nakon petnaest godina, zahvaljujući suosjećanju hrvatskog vojnika. “Oluja” se udomila u mojoj kući, ali nije imala moć da me pokori. S deset godina živo se sjećam proživljene “Oluje” u mom rodnom Gračacu, koji se nalazi u Lici. Tog dana u kolovozu moja je mladost naprasno prekinuta. Sve sam doživjela u trenu, dok je Nikolina započela svoje nevjerojatno putovanje za Politiku. U tom trenutku njezin dotad poznati život nestaje bez pozdrava. Njezina je obitelj bila prisiljena napustiti svoje prebivalište, ponijevši samo ono što bi stalo u nekoliko kofera.
Prisjeća se kako joj je majka pokrivala televiziju plahtom dok se opraštala sa svojim Barbikama, vjerovala je da će to biti posljednji put da će ih posjetiti, unatoč činjenici da je pokrila stanicu. Vrisak koji joj se trajno urezao u sjećanje opisao je težak put do Srbije, koji je obilježen usporenim snimcima, izazovima i patnjom. I iscrpljenost i strah bili su prisutni u kolonama ljudi, uz jedinstveni vrisak koji će Nikolina zauvijek pamtiti. Žena je saznala za smrt svoje djece. “Taj ću krik prenijeti preko konvoja do cijelog svog života”, kaže ona. U prtljažniku kamiona koji je vodio njezin djed, sudjelovala je u zajedničkom prostoru za spavanje s majkom, bakom i sestrom.
Nasred velikog parkirališta na kojem su se nalazile brojne izbjeglice, rušili su se temelji njezine mladosti, no ona je nastojala ostati mirna, trudeći se ne povećati njihovu patnju, iako je bila svjesna očajničkih razgovora svoje majke i bake. Ponovo rođen u traumi prošlosti. Obitelj se najprije sklonila kod ujaka u Šabac, no otac ih je u ratnom kaosu nakon mobilizacije slijedio i poginuo: Nakon toga su kupili skroman stan i započeli novo poglavlje u životu: otputovali su u inozemstvo, noseći sa sobom teret starih rana.
- I danas mi je teško shvatiti iskustva mojih roditelja. Rijetko su razgovarali o svojim borbama; živjeli su u sjeni, a njihova je patnja bila duboka. Dok mi danas raspravljamo i pišemo o tim temama, oni još uvijek nisu progovorili. Nikolina priznaje da već godinama ima dosljedan san koji je sprječava da skine sjedenje iz određene sobe. U tom snu se prepričava svojoj obitelji, uključujući oca, majku i sestru. Ostale stvari ostaju iste, ali jedna soba ostaje zapečaćena, zbog čega se ona budi. Ovaj san predstavlja sve što je napušteno, uključujući uspomene koje su beznačajne, djetinjstvo koje se ne može ponoviti i dugotrajnu bol koja ostaje. Unatoč sumornoj “Oluji”, jedna je komponenta uspjela preživjeti: njezino zadovoljstvo.
Nabavio sam ga od tete kao mali, a majka mi ga je posvetila do moje 5. godine. Kasnije sam stekao sposobnost pisanja i htio sam to raditi sam. Slagala sam pjesme, skicirala, dokumentirala svoje dogodovštine – kaže Nikolina. Kontingent hrvatskih vojnika koji je sudjelovao u vojno-redarstvenoj akciji Oluja smjestio se u gradu Šašiću, a ovaj kontingent odredio je boravište kao sjedište svojih veza. U pretresu prostora na Nikolinine rukotvorine naišao je mladi vojnik iz Rijeke koji je bio fasciniran njezinim “vizualom”. Zato ga je odlučio prevesti s njima kada su krenuli iz Gračaca.
Kad su hrvatski vojnici upali u njegovu rezidenciju i koristili je kao bazu za radio, mladi Riječanin Predrag Nakić osjetio je sreću. Umjesto da ga baci, odlučio ga je zadržati kod sebe, kao rezultat iskrenih riječi djece. Kasnije sam saznao da se mladić zove Predrag Nakić. Izrazio je interes da me locira i vrati mi ga na sigurnom. Radošnica me pokušavao naći više od 15 godina i konačno me locirao u Beogradu. Sjetio se da njegov školski kolega ima sestru koja živi u Beogradu, pa ju je, kad je tek stigao u Rijeku, zamolio da ga nađe.
Ovo je učinila. Predanost koja je održala posvećenost pripovijesti. Mislio je da će me konačno locirati i vratiti mi radost. Mrežom slučajnih susreta članova obitelji i poznanika koji su bili povezani s Nikolinom majkom, hrvatski je vojnik pronašao prijatelja. Kao takva, dobila je telefonski poziv od ove prijateljice: “Jedna Riječanka posjeduje stvar koja je legalno povezana s vašom kćeri…
