Smrt je na svu žalost neizbježna i sastavni dio naših života. Ljudi često u toku života pričaju o tome šta bi da se uradi nakon dana kada ih više ne bude s nama, a na nama ostaje da to ispunimo.
Čovjek koji se posvetio svom poslu i uštedio dovoljno novca da postane što bogatiji imao je konačnu želju da sav njegov novac bude rezerviran za njega. Jednom, davno, živio je čovjek koji je sve svoje vrijeme posvetio trudu i štednji svakog dolara koji je zaradio. Njegov interes za novac bio je toliko intenzivan da njegovi sljedbenici nisu imali razumijevanja za to. Smatrali su ga najprljavijim čovjekom na tom području. Nije volio trošiti novac ni na sebe ni na druge, smatrao je to svetim.
Nikada nije slavio tuđu sreću, niti je pomagao kad je nekome trebala pomoć, jednostavno zato što bi to zahtijevalo odricanje od dijela svojih financija. Naposljetku, postajao je sve više usamljen, kao da je njegovo bogatstvo jedini uzrok njegova postojanja. Njegova supruga, tiha i strpljiva, godinama bi živjela s njim i pokušavala ga razumjeti, unatoč tome što su se često osjećali kao stranci.
Međutim, ona je poštovala njegove želje i nikada nije dovodila u pitanje njegove odluke, unatoč činjenici da su te odluke ponekad bile štetne za nju. Na kraju se čovjekovo zdravlje počelo pogoršavati. Kad je vjerovao da će uskoro imati konačnu poziciju, češće je vodio računa o svojim financijama. Pala mu je na pamet pomisao da će se odreći svog napornog rada koji je obavio u zamjenu za ništa. Nakon što je razmislio o neobičnom zahtjevu svoje supruge, odlučio ga je uputiti njoj.
Svečano ju je pogledao, a zatim rekao: Kad umrem, želim da sav moj novac bude stavljen u posudu sa mnom. Želim ga nositi sa sobom, u zagrobni život.” On to nijednom nije izgovorio, nego je ponovio te riječi, kao da se bojao da će izgubiti svoju volju. Na kraju je njegova supruga bez pogovora pristala na njegov zahtjev. Ona je odlučila prekinuti njegovu patnju u posljednjim trenucima njegovog života. Cijela obitelj i povezani pojedinci su sudjelovali u pogrebu, a ceremonija je obavljena bez ikakvih pitanja Svi su raspravljali o njegovoj škrtosti, ali su neki ljudi izrazili zabrinutost zbog sjene njegove pohlepe.
Kada je došlo vrijeme posvećeno zatvaranju kovčega, žena je ustala u ruci koja je bila neprimjetna. Prišla je kovčegu i, ne govoreći ništa, sjela u nepomičnom položaju, a pogrebnici su nastavili stavljati lijes u grob. U nedoumici ga je upitala: Je li moguće da iskreno vjeruješ da bi sav svoj novac položio u lijes s tom škrtom osobom?
Žena je odgovorila staloženom izjavom: “Jesam.” Pozivam ga i održat ću ovo obećanje. Suputnik je nastavio biti zbunjen, pitao je: “Jesi li potrošio svaki novčić koji si imao na grobu?” Udovac se pretvarao da se smiješi, ali je rekao sljedeće: “Točno. Dao sam mu sav njegov novac, a zatim sam mu napisao ček na cijeli iznos. Stavio sam ga u spremnik i smjestio pored njega. Ako je financijska institucija prisutna u zagrobnom životu, siguran sam da će imati potrebno znanje.
Svi koji su čuli priču nisu mogli sakriti zadovoljstvo. Unatoč tome što je udovoljila pokojnikovoj želji, učinila je to na komičan i praktičan način. Nije rekla laž, niti je preokrenula svoje riječi; jednostavno je koristila logiku koja se slagala s filozofijom postojanja njezina supruga. Namjeravala je ponijeti gotovinu sa sobom, ali on ju je umjesto toga htio ponijeti sa sobom. Kao takva, nije mogla utjecati na njegov život nakon njegove smrti. Mnogi su se pojedinci kasnije sjetili te priče i smatrali je lekcijom i pohlepe i znanja. Jedni su pohvalili udovičinu inovativnost, a drugi je smatrali uzorom u poštovanju riječi čovjeka i očuvanju razuma. U konačnici, ovaj narativ je postao dio narativa, koji je namijenjen da se prenosi i pamti kao podsjetnik na važnost razmatranja onoga što radimo i govorimo, kao i utjecaja koji naša djela imaju na naše riječi.
