Jučer je bila treća godišnjica mog braka. Da, treća! I, da budem iskrena, uvijek sam bila ona osoba koja voli mala iznenađenja…..
Možda je to zbog toga što sam romantična po prirodi, uvijek sam voljela da dani budu specijalni, čak i oni najobičniji.
Moj muž, Marko, zna kako da me iznenadi, i uvijek me podsjeća da u braku nije samo važno svakodnevno funkcionisanje, nego i stvaranje tih malih trenutaka sreće. Tada je, iznenađujuće, došao trenutak kad me do kraja iznenadio, ali… ne na način na koji sam to zamišljala.
Veče je počelo kao i svaki drugi. Marko me obavijestio da smo rezervirali sto u jednom otmjenijem restoranu, nešto što ne radimo često. Obično idemo u manje skupe i ugodnije restorane, ali bio je to dan za nešto specijalno. Bio je pun uzbuđenja i govorio je kako treba da budem super dotjerana jer je za mene pripremio „posebno iznenađenje“. Bila sam savršeno pripremljena, i baš sam uživala u tom iščekivanju.
- Nisam imala pojma šta me čeka. Njegovo ponašanje je bilo pomalo čudno, čak pomalo nervozno. Prolazilo je vreme, a on je sve više provjeravao telefon, pa čak i pitao konobara za detalje o večeri. Mislila sam da će biti prosidba. Osjećala sam se pomalo uzbuđeno, pomalo nervozno. Možda je vrijeme da to bude taj trenutak, ali nisam bila sigurna. Bio je samo neki osjećaj u mom srcu koji nije prestajao da raste.
I tako, dolazi trenutak – konobar je donio desert. Ne običan desert, već krisku tortu. Na torti je bilo nešto napisano, nešto što nisam mogla odmah da pročitam, ali sve je imalo smisla. Očekivala sam neki romantičan natpis ili poruku, nešto što će me još više približiti tom trenutku.
Dok sam pokušavala da pročitam šta piše, Marko se nije mogao smiriti. Bilo je kao da mu je to pitanje života i smrti. Uzeo je telefon, pogledao nešto, pa je čak i zadrhtao. Moje srce je bilo u grlu. “Šta se dešava?” – pomislila sam. Zamišljala sam kako će kleknuti, kako će izvaditi prsten i pitati me da provedem ostatak života s njim. Ali… nije bilo toga.
- Kada sam napokon pročitala natpis na torti, pomislila sam da nisam dobro vidjela. Na torti je stajalo: „Čestitam na trećoj godišnjici.“ Čestitam?! Svi su počeli gledati u mene, a Marko je gotovo izgledao kao da je pokisao. Bio je sretan, ali pod nekim čudnim napetostima. Sjećam se da su mi misli prolazile glavom, pokušavala sam shvatiti gdje je nestao onaj trenutni „blistavi trenutak“.
Nakon što sam pročitala, shvatila sam da je to zaista bio Markov način da me podsjeti na to koliko smo prošli zajedno, kako naše tri godine nisu bile samo trenutni usponi i padovi, nego i sve ono što dolazi iza tog trenutka. I dok mi nije donio prsten, niti kleknuo, osjećala sam da je znao što radi – samo što to nije bio trenutak koji sam zamišljala.
- Nisam mogla da zadržim osmijeh. U tom trenutku sam shvatila da je iznenađenje bilo mnogo više od prosidbe. Bilo je to priznanje za tri godine u braku koje smo izgradili zajedno. Da, možda nije bio onaj tipični trenutak iz filmova, ali za mene je to bila stvarnost koja me podstakla da još više volim našu svakodnevicu.
Na kraju večeri, Marko i ja smo se smijali i zajedno napustili restoran. Možda nije bio prosidbeni trenutak koji sam zamišljala, ali bio je to trenutak kada smo oboje shvatili da će naš brak trajati još mnogo godina. I možda baš to iznenađenje koje nije bilo baš savršeno u očima drugih, zapravo je bilo najposebnije što sam mogla doživjeti.
- A kad me pitao kako želim da završimo veče, odgovorila sam: „Cestitam, ljubavi, za sve što si učinio i za to što nismo potrebni savršeni trenuci. Imamo nas dvoje i to je dovoljno.”
