Danas na žalost postoji jako puno životnih priča poput ove koju vam donosimo kada se djeca razvedenih roditelja osjećaju napušteno i izdano jer jedan roditelj prekine svaki kontakt sa njima.
Određene rane se ne očituju kao krvarenje, već ostaju doživotno otvorene rane. Ti ožiljci nisu uzrokovani fizičkim ozljedama, već emocionalnom prazninom koju je ostavila odsutnost, osobito roditeljska. Kada dijete uđe u svijet u isto vrijeme kad roditelj ode, ta praznina postaje neizbrisiv trag na njemu. Nadilazi puku fizičku odsutnost; označava udaljavanje od same suštine duše. Ova priča govori o ženi koju je otac napustio u trenutku njezina rođenja. Umjesto da osjeti utješni dodir očeve ruke, od samog je početka naišla na tišinu i duboku odsutnost.
- Otac je odabrao drugačiji život – s drugom suprugom – daleko od svoje kćeri i njezine majke. Nije bilo pozdrava, razmijenjenih pogleda i jasne nevoljkosti da se bavi vlastitim djetetom. Odrastajući, iskusila je prazninu koju je ostavio odsutni otac, nesposoban je voditi u učenju vožnje bicikla, zaštititi je od životnih izazova ili potvrditi njezinu ljepotu. Umjesto toga, gledala je svoju majku kako podnosi teškoće samohranog roditeljstva, smiješeći se danju dok tiho plačući noću.
Za razliku od druge djece koja su izraz “tata” izražavala s ljubavlju i ponosom, za nju je riječ predstavljala tihu ranu – nešto što joj je nedostajalo i što nikada nije mogla učiniti. Njezin je otac bio nepoznata osoba, spominjana samo usput, netko tko nije pokazivao istinsko zanimanje za sudjelovanje u njezinu životu. Vrijeme je prolazilo. Stekla je sposobnost prikrivanja svoje muke. Uvjeravala se mislima poput: “Možda nije shvaćao” i “Možda mu je nedostajalo snage”. Unatoč tim mislima, nikada nije tražila ništa zauzvrat – ni ljubav ni oprost – kako joj odsutnost ne bi nanijela dodatnu bol.
Ipak, došao je značajan dan – dan njenog vjenčanja. Bio je to dan kada je svoju radost željela podijeliti s onima koji su zaista bili uz nju. Željela je slaviti s pojedincima koji su ponudili nepokolebljivu podršku i iskrenu ljubav, čak iu trenucima kada je sve što je mogla ponuditi bila iskrena zahvalnost. Zbog toga je odlučila da se ne obraća ocu. Izbor je bio izazovan, ali nepogrešiv. Biološka povezanost sama po sebi nije jednaka emocionalnoj intimnosti. Uloga oca nije samo uloga biološkog kreatora; obuhvaća odgovornosti vođenja, zaštite i uspostavljanja osjećaja sigurnosti i pripadnosti.
Nažalost, njezin otac nikada nije ispunio te ključne uloge. Vjenčanje je proteklo u ozračju ljubavi i veselja. Nije osjetila nikakav osjećaj praznine, niti je čeznula za njim; umjesto toga, osjetila je duboki osjećaj mira. Međutim, nekoliko dana kasnije zazvonio joj je telefon s nepoznatim brojem. Bio je to njen polubrat, sin njenog oca, koji je bez ikakvih predgovora izgovorio jednu rečenicu: “Više nisi dio naših života.” Riječi su bile hladne, poput leda. Nisu je ozlijedili; nego su potvrdili osjećaj koji je gajila cijeli život: da im nikada nije bila važna.
Ovo je bila još jedna iteracija odbijanja; međutim, ovaj put nije bilo suza – samo lucidna spoznaja. Nije gajila mržnju prema njima; umjesto toga, odlučila je dati prednost vlastitoj dobrobiti. S obzirom na to da su je toliko godina zanemarivali, nije bilo opravdanja za očekivanje da će je sada dočekati s oduševljenjem. Njezin izbor nije došao iz gorčine, već iz samopoštovanja. Mnogi bi pojedinci mogli reći: “Ali on je tvoj otac.” Doista, on to i jest — biološki gledano. Međutim, biološki odnos ima malo smisla u nedostatku veze ukorijenjene u duši, emocijama i odgovornosti.
Njezin se otac odlučio odreći ove uloge, a ona mu više nije bila voljna dati drugu priliku. U današnjem razmišljanju, on ne osjeća krivnju i ne nalazi potrebu opravdavati svoje postupke. Granica koju je postavila nije rođena iz neprijateljstva, već iz mjesta samoljublja. Možda će s vremenom pronaći u sebi snagu da oprosti. Možda. To ovisi o njezinoj sposobnosti da zaboravi one slučajeve iz djetinjstva kada je sama čekala ispred škole svog oca koji nikada nije stigao.
