Priča jedne mlade žene koja je donijela odluku da na jedna od najvažnijih događaja u svom životu, svoje vjenčanje, ne pozove svog oca je dirnula mnoge a posebno šokira njen kraj.
Ova priča govori o ženi koju je otac napustio nakon rođenja. Umjesto da iskusi utjehu očevog dodira, od početka se suočila s usamljenošću i nedostatkom komunikacije. Otac je napravio novi izbor života – i supružnika – daleko od svoje kćeri i prijašnje partnerice. Bilješke. Bez promatranja. Bez želje da upozna vlastito dijete. Kako je odrastala, njezin život karakterizirao je nedostatak oca koji bi je često dolazio posjećivati kako bi je naučio voziti bicikl, zaštitio je od svijeta ili joj rekao da je lijepa. Umjesto toga, promatrala je svoju majku kako se bori, noseći sama teret roditeljstva, danju se smiješila dok je noću plakala.
Druga djeca koja su tatino ime izgovarala s radošću i predanošću, za nju je ime bilo anonimna rana, nešto što joj je nedostajalo i što nije mogla prizvati. Njezin je otac bio nepoznat čovjek – netko tko je spominjan po imenu, netko tko nikada nije izrazio želju da postane dio njezina svijeta. Vrijeme je prošlo. Stekla je sposobnost suzbijanja osjećaja boli. Mislila je u sebi: “Možda nije znao bolje”, “Možda nije imao snage”. Unatoč tome što je razmišljala o tome, nikad ništa nije tražila – ni ljubav, ni objašnjenje, samo da je još više ne povrijedi njezina odsutnost.
No, dogodio se jedan jedinstveni dan – dan vjenčanja. Dan kada je namjeravala tamošnjim ljudima ispričati svoju radost. S onima koji su je podržavali, onima koji su je strastveno voljeli, čak i kad im nije imala ništa osim srca. Nakon toga je donijela odluku: neće reći ocu. Taj je izbor bio težak, ali i očit. Jer krvno srodstvo ne vodi nužno i bliskom emocionalnom odnosu. Otac nije taj koji vas je stvorio, otac je umjesto toga, on vas vodi, štiti i stvara u vama osjećaj sigurnosti i privrženosti.
- Njezin otac nikada nije bio tamo. Ceremonija vjenčanja bila je posvećena paru i njihovim voljenima. Nije imala nikakav osjećaj nedostatka. Nije ga primijetila. Doživjela je osjećaj ugode. Sve do nekoliko dana kasnije telefon je zazvonio. Neidentificirani broj telefona. U vezi koja je bila polusestra, očev brat. Bez uvoda, rekao je samo jedno: Ti si za nas pokojni. Te su riječi bile hladne poput leda. Ne zato što su je povrijedili, već zato što su potkrijepili svaki aspekt njezina života: da nikad ništa nije postigla za njih. Bio je to drugačiji oblik odbijanja, ali ovaj put nije bilo suza.
Samo razumijevanje stvari. Nije ih prezirala. Upravo je odlučila zaštititi se. Ako su je mogli toliko dugo ignorirati, nije bilo razloga vjerovati da će danas biti raširenih ruku. Njezin izbor nije bio motiviran inatom, već samopoštovanjem. Mnogi bi pojedinci rekli: “Ali to je tvoj otac.” Ovo je – biološki. Međutim, biološka se veza smatra besmislenom ako veza nije emocionalna, duhovna ili financijska.
Otac joj je uskratio tu priliku, a ona mu je više nije htjela pružiti. Danas, kada razmišlja o prošlosti, nema grižnje savjesti. Nema potrebe da se objašnjava. Premjestila je granicu – ne kao rezultat mržnje, već kao sredstvo mržnje prema sebi. Možda će jednog dana oprostiti. Možda. Kad se ne može sjetiti trenutaka koje je kao dijete provodila sama ispred svoje škole, bez oca koji se nije vratio.
