Danas vam donoismo istinitu priču o ljubavi između dvoje mladih ljudi koja je pobijedila svaku prpreku osim smrti koju još niko nije mogao da izbjegne. U nastavku saznajte više o Elviri i Slobodanu.
Do 31. godine Elvira je doživjela nekoliko stvari koje su joj donekle stavljale na kušnju izdržljivost. Shvatila je da ne postoji ništa na svijetu s čime se ne bi morala suočiti, pa stoga ne može nastaviti. Banjalučanka Jasmina bila je tek mlada žena u braku sa suprugom svoje majke: svašta mi je palo na pamet i jako mi je žao. Sa samo 18 godina napustila je rodni Beirne i preselila se u Majdanpek kako bi živjela sa voljenim Slobodanom. Objasnio je da je odnos između obje strane obitelji u početku bio zategnut jer su Slobodan i Elvira imali različite ideologije.
Postali su roditelji dvoje djece, ali dok je ona bila trudna s njihovim trećim djetetom, Slobodan je iznenada umro. Elvira i danas nosi teret njihove svakodnevice, kao i ljepote njihovog života. Njihova pripovijest počinje legitimnom bajkom. Bila je to ljubav na prvi pogled, a činilo se da ima prirodnu sudbinu. Elvira Jovanović se 1994. godine, s 18 godina, prema savjetu prijatelja prijavila na izbor za Miss plaže u rodnom kraju. Nakon takmičenja uputila se na proslavu u Bar, gdje je upoznala Slobodana, muškarca zelenih očiju koji ju je odmah privukao. Njegov je pogled u njoj izazvao snažan odgovor koji je prepoznala kao onaj pravi.
Prvo sam razmišljala da će ovo biti moje, bila sam potpuno sigurna u to – prisjetila se Elvira. Sutradan su se ponovno susreli na plaži. Kad je ušla u vodu, primijetila je korake iza sebe. Okrenula se i izravno suočila s istim zelenim očima. Raspitivao se za njezino ime i prebivalište, a kada je odgovorila, prokomentirao je njezinu ljepotu. Elviri se dopao zbog njegovog izgleda, pitala ga je isto, a on joj je rekao da se zove Slobodan, poreklom iz Majdanpeka. Tražio je njezin broj telefona i želio je održavati komunikaciju s njom, priča Elvira o najljepšim trenucima koje je proživjela. Međutim, ona potječe iz tradicionalne muslimanske obitelji, zbog čega nisu sve uspješne. Kada je Slobodan prvi put nazvao fiksni telefon, njen otac Ševko se odazvao pozivu, ali Elviri nije dozvolio da se javi na telefon.
Međutim, Slobodan je bio uporan i predan. Sljedeći poziv rezultirao je odsutnošću njezina oca, pa su konačno mogli razgovarati. Bio sam fasciniran njegovom odlučnošću i dosljednošću. Pet dana nakon toga, posjetio je moju lokaciju u Beirneu. Unatoč tome što sam imao samo 18 godina, počeo sam shvaćati koliko želim da on bude individualac. Ovako je rekla moja Slobodanka Elvira. Pošto je Slobodanova ljubav i privrženost prema Elviri bila očigledna, ona je 29. kolovoza 1994. godine napustila sva svoja znanja o svijetu i krenula za njim. Ona slijedi čovjeka kojeg obožava svim svojim srcem, čovjeka za kojeg vjeruje da je njezina sudbina.
- Nakon tri godine, Elvira i Slobodan postali su roditelji sina Denisa, koji je bio temelj njihovog opredjeljenja. Vjeruju da su im se želje ostvarile i uživaju u prekrasnom, sretnom životu. Dvije godine nakon prethodnog incidenta, Denisov brat Veselin se pridružio obitelji, a Slobodanu se ponovno ispunila želja za djetetom, ovoga puta djevojčicom. Namjeravala sam mu ostvariti želje, a nadala sam se i princezi u našoj obitelji. Nekoliko mjeseci kasnije, ponovno sam bila trudna. Slobodanova radost bila je neostvarena. 6. srpnja 2007. godine potvrđeno je da sam trudna, ali položaj embrija nije dopuštao određivanje spola – tužno se prisjetila Elvira, “Zbog toga su joj najbolji trenuci u životu postali najgori u životu”.
Bio je to tipičan dan 9. srpnja 2007. godine kada se Slobodan, učitelj, nogometni sudac, humanitarac i predsjednik Gradskog vijeća Majdanpeka, vratio kući kako bi počeo s pripremama za trening. Živio je zdravim i aktivnim načinom života, no ta će noć biti njegovo posljednje putovanje. Oko 6:30 prošao je pored naše kuće. Zajedno smo ručali, a zatim otišli u krevet da se opustimo. Jednom, kad mi je stavio ruku na trbuh, osjetio je kako se beba miče, radosno me zagrlio i rekao: Ducky, naša se beba miče. Nakon što me obukao u sportsku opremu i počeo trčati na svoj tipičan način, Veselin mu je mahnuo, no on je oklijevao poći za njim, već je odlučio s društvom stati ispred zgrade. Elvira je s osmijehom spremala večeru i čekala povratak supruga kada se začuo telefonski poziv.
Njegov kolega se javio na telefon i Elviri prenio poruku koju nikada neće zaboraviti: “Slobodan se povrijedio na treningu”. Elvira je panično istrčala na cestu, zaustavila je prvi automobil i zatražila da je vozač odveze do stadiona. Kad je stigla, vidjela je policijsko vozilo i vozilo hitne pomoći. Gotovo bez obuće i trudničkog torza pozdravila sam kolektiv pojedinaca. Čula sam ženski glas koji je upozoravao ostale: čuvajte je, u drugom je stanju.” Nakon što sam svjedočila Slobodanovom nepomičnom ležanju na travnjaku, okružena liječnicima, nemirno sam pitala doktora: doktor je samo potvrdio, rekavši da mi je stradalo srce – riječi su koje i danas koristim, prisjetila se Elvira sa suzama u očima dok je svijet oko nje propadao, samo je Elvira nosila ono što je osjećala.
Iznenadni gubitak supruga dogodio se poput oluje, a ostalo je samo jedno pitanje – kako će sinovima reći da im je otac umro? “Sabrao sam se, skupio svu preostalu snagu, ušao sam u kuću. Namjeravao sam ih odmah zagrliti, ublažiti im bol i istovremeno im pružiti podršku. Čim sam stupio u kontakt s njima, shvatili su da se nešto strašno dogodilo, a bilo je to tek s 10 godina, najstariji sin, koji je imao 6 godina, prvi je pitao: “Što je sa mnom i mojim ocem?”, borio se suzdržao. sebe. Uz suze koje su mi tekle niz lice, objasnila sam im da mi je otac umro.” Ono što je uslijedilo pamtit će se zauvijek – vrisak očaja. “Zbog stresne situacije” nije uspjela preživjeti porođaj i umjesto toga se založila za dva dječaka.
Bila su to jedina pozitivna sjećanja na njenog Slobodana. Moj dječak je proživio teške mjesece. Naposljetku je 13. studenoga rodila djevojčicu. Bila je to kombinacija emocija koja je uključivala sreću zbog početka novog života, tugu zbog gubitka voljene osobe i stalno podsjećanje na prošlost. Mlada djevojka je na Dennisov zahtjev preimenovana po pokojnom ocu koji ju je najviše želio, ali je nije doživio. Kako je vrijeme prolazilo, Elvira Jovanovitch postala je prototip majčinstva. U trenucima umora i bolova podršku su joj pružali majka Nunevira, rahmetli otac Šefko, a posebno tetka Mirzada, koja joj je bila kao drugo dijete. Roditelj svom djetetu. Za nju stalni izvor pomoći i odanosti.
Najveća radost u životu bila su joj djeca koja su postala izuzetne, uspješne i plemenite osobe. Njezin sin, Dennis, postao je popularno ime u svijetu mode, prepoznato diljem svijeta. S njim se žele povezati modni brendovi poput “Dolce & Gabbana” i “Versace”, njegovo je lice na naslovnicama i editorijalima vezanim uz modu. Drugi sin, Veselin, našao je stalno mjesto u jednoj tvrtki, dok je Slobodanova kći dobila ime po ocu i sada je upisala srednju školu u Beogradu. Elvira je ostala privržena Slobodanovom sjećanju i odbila se ponovno udati. Cijeni dugotrajna sjećanja na ljubav i život posvećen djeci i njihovom zdravlju.
Djeca su ritualno krštena u crkvi, a obitelj je prigrlila i kršćansku i muslimansku tradiciju. U Yovanovitchevoj rezidenciji, kao iu njegovom rodnom Beranyju, tradicija se prihvaća i slavi bez obzira na vjerske razlike. Unatoč činjenici da su Elvira i njezina obitelj odgojeni na tradicionalnim vjerskim vrijednostima koje su popularne u srpskim obiteljima, ipak su očekivali svako slavlje. Kao rezultat toga, kako je sazrijevala, počela je cijeniti i poštivati specifične detalje obiju tradicija. Kada se udala, spremno je prihvatila Slobodanovu vjeru i tradiciju, a roditelji su joj dali punu podršku.
