Ime koje nam roditelji daju nas prati do kraja života i služi za našu identifikaciju zajdno sa prezimenom. Nije rijetkost da roditelji ime biraju po nekoj slavnoj ličnosti kojoj su se divili.
Ovdje je predstavljena zadivljujuća pripovijest o čovjeku čije su ime oblikovale različite okolnosti s kojima se susreće u svakodnevnom životu. Tito Misimović, kako je poznat, nije bio kršten od strane svog oca, koji je imao rezerve prema toj praksi, a često je nailazio na zadirkivanja vršnjaka u školi. Tito Misimović, rođen 30. listopada 1986. u malom selu Vrbaška kod Gradiške, Bosanac je čije je ime kroz život dovelo do raznih intrigantnih, a ponekad i osebujnih situacija.
- Dok radi kao zavarivač, njegova egzistencija obuhvaća puno više od profesije; nadaleko je poznat po svom imenu, što kod pojedinaca izaziva niz reakcija, kako dobrih tako i nepovoljnih. Ime koje nosi nije proizvoljan izbor njegovih roditelja; veže se uz njegova oca Vitomira Misimovića, povratnika iz Australije koji je svom sinu odlučio nadjenuti ime po jednom od najpoznatijih vođa bivše Jugoslavije, Josipu Brozu Titu, unatoč tome što nije bio osobito sklon komunističkoj ideologiji. Podrijetlo njegovog imena seže u razdoblje nakon smrti Josipa Broza Tita, u kojem je Vitomir Misimović, u izrazitom činu prkosa prema Titovom režimu, svom sinu dao ime po ovom liku.
Unatoč tome što je Tito u to vrijeme bio daleki i sporni simbol Jugoslavije, Vitomirova odluka poslužila je kao demonstracija njegovog neslaganja s tom vladom, što je dovelo do toga da samo ime postane žarište brojnih reakcija. Iako je često bio poznat po svojim glasnim kritikama na račun Tita, Vitomir je duhovito pojasnio da je “psovao svog Tita, a ne Broza”. Tako se Tito Misimović pojavio kao živi testament bivše Jugoslavije, često bivajući tema raznih rasprava i anegdota. Njegovo ime nije samo dovelo do zadivljujućih scenarija u svakodnevnom životu, već iu školi, gdje su ga njegovi kolege zadirkivali, ne uspijevajući shvatiti razlog tome.
U početku je Tito doživio zbunjenost i neugodu; međutim, kako je vrijeme prolazilo, pomirio se sa situacijom i naučio s ponosom prigrliti svoje ime. Iako se povremeno suočavao s poniženjima zbog svog imena – poput slučajeva u crkvi gdje su svećenici zbog toga odbili krstiti njegovu djecu – Tito nije dopustio da ga to obeshrabri. U tom trenutku, uz pomoć svog kuma, odlučio je prihvatiti alternativno ime za crkvene knjige, što je rezultiralo time da je njegova oznaka u crkvenim dokumentima postala Tomislav. Za Tita, njegov narativ nadilazi puku nomenklaturu; utjelovljuje životnu filozofiju koja prihvaća prihvaćanje individualnosti i važnosti nošenja imena prožetog jedinstvenošću i važnošću.
U početku izvor humora i primjedbi, Tito je na kraju svoje ime počeo smatrati sastavnim aspektom svog životnog puta. Tijekom godina evoluirao je u prikaz ideje da se, usprkos raznim preprekama i neugodnostima, i najnekonvencionalnije ime može nositi s ponosom. Tito Misimović, koji trenutno živi u Glini, cijenjen je i integriran u svoju zajednicu, a njegovo je ime postalo široko poznato među onima koji su ga poznavali. Unutar njegove obitelji njegovo ime ima značajnu težinu; Naime, nakon Tita, otac je drugom sinu dao ime Dragoljub, potaknut divljenjem Draži Mihailoviću, koji je predvodio Jugoslavensku vojsku u domovini.
Braća, Tito i Draža, zajedno su odrasli i proživjeli su brojne uspomene iz djetinjstva, često izazivajući šaljive primjedbe svojih susjeda, koji bi rekli: “Promatrajte ljubav između Tita i Draže. Tito priznaje da je njegovo ime tijekom godina steklo legendarni status. Iako se stranci često raspituju o njegovu značaju, on je otkrio osjećaj mira i smisla koji je povezan s njim. Čak iu intimnom okruženju, kao što je njegov brak, pojedinci nalaze zabavu u primjedbama: “Zora se udala za Tita.”
Tito se smiješi, shvaćajući da njegovo ime ne samo da ima poseban značaj, već i utjelovljuje narativ koji je postao sastavni dio njegova identiteta. Tito Misimović nadilazi područje običnog pojedinca; on utjelovljuje živo svjedočanstvo povijesti, nosi ime koje izaziva i izazove i smijeh, dok istovremeno izaziva poštovanje prema njegovoj prošlosti. Ovo naslijeđe prožima njegov svakodnevni život, utječući na interakcije u profesionalnim okruženjima i osobnim trenucima. Upitan koji je najistaknutiji dužnosnik kojeg je “primio”, Tito se s ponosom osvrće na Zorana Adžića, doživljavajući tu vezu dirljivim podsjetnikom na svoja iskustva. Unatoč svemu s čime se suočio, nikada nije dopustio da mu ime definira identitet, već je umjesto toga svim srcem odlučio prigrliti život uz obitelj koju voli.
