Uskoro će se obilježiti godišnjica od atentata u kojem je ubijen premijer Srbije za kojeg se smatralo da može državu povesti u novom, boljem smjeru. 12. ožujka 2003. obilježio je tragičan događaj kada je pred sjedištem Vlade Srbije ubijen Zoran Đinđić, premijer Srbije i čelnik Demokratske stranke. Ovaj kobni dan za premijera je počeo kao i svaki drugi, rasporedom prepunim važnih sastanaka.
Nakon ubojstva premijera, Vlada Srbije je organizaciju i izvršenje zločina odmah pripisala osobama povezanim sa zemunskim klanom. Naime, kao nalogodavce ovog gnusnog čina prozvali su Milorada Ulemeka Legiju, bivšeg zapovjednika rasformirane Jedinice za specijalne operacije, te Dušana Spasojevića Šiptara i Mileta Lukovića, vođe zločinačkog zemunskog klana. Tog dana premijer je osjetio nelagodu u nozi, što je dovelo do nagađanja da će posao biti otkazan. Na kraju je pala definitivna odluka da ne radimo i krenuli smo svaki svojim putem. Otprilike sat vremena kasnije dobila sam poruku od Dijane, telefonom ili preko Saleta – vozača, da me obavještava o promjeni planova. Predsjednica bi i dalje bila na poslu, a morali smo se ponovno okupiti u Vladi. Ove detalje iznio je Milan Veruović, koji je bio premijerov televizijski tjelohranitelj na snimanju emisije “Posljednji dan Zorana Đinđića” u produkciji RTS-a. Sale i ja smo u rezidenciju stigli njegovim autom, dok su druga dva automobila ostala parkirana ispred kuće. Pritisnuo sam zvono, a Ružica me kao i uvijek pozdravila, uputivši me da još malo pričekam da predsjednica završi sa spremanjem. Dakle, strpljivo sam čekao, ništa neobično u tom danu, kao ni svaki drugi dan. Vrijeme smo provodili vani, u dvorištu.
Premijerovo kašnjenje i nesvojstvena šutnja bile su jedine vrijedne pažnje tog dana. Premijer je na izlasku iz rezidencije odstupio od svoje uobičajene točnosti za više od 20 minuta. Vrijeme je bilo divno, a mi smo se našli zaokupljeni razgovorom s Ružicom, koja nam se ljubazno pridružila vani. Oko 12.30 ili 12.32 premijer je izašao i ušao u vozilo te nas pozdravio prije nego što je završio svoje aktivnosti za taj dan, kako nam je ispričao vozač Aleksandar Bjelić. Veruović je primijetio da bi se obično tijekom njihovih vožnji automobilom upuštao u razgovor, bilo da je razgovarao o događajima od prethodnog dana ili se raspitivao za bilo kakve novosti ili novosti od Saleta ili njega. No, tog dana je šutio i nije postavljao nikakva pitanja. Cijeli put od rezidencije do zgrade Vlade trajao je oko 5 minuta, ali između njih nije bilo riječi.
Ja sam prvi izašao iz vozila, dok se predsjednik oslanjao na štake kao oslonac. Zajedno smo krenuli prema zgradi Vlade. Dok smo se približavali ulazu, iznenadni pucanj probio je zrak, zbog čega je predsjednik zastenjao od boli. Okrenula sam se prema njemu baš kad je još jedan glasan prasak odjeknuo područjem. Postalo je jasno da smo napadnuti i da nas drže na nišanu. Primijetio sam da mi noga krvari, što me navelo na pomisao da sam upucan. Očajnički sam pokušao puzati prema autu, tražeći utočište ispod njega. Predsjednik je lijevom rukom uspio otvoriti vrata auta i ja sam brzo ušao unutra. Usred kaosa, kolega nam se pridružio u autu, sjeo na vozačko mjesto i brzo nas istjerao iz dvorišta. – prepričao je Veruović.
