Svaki narod na svijetu ima svoje običaje koji se razlikuju od drugih i koji uglavnom vuku korijenje iz davnih dana i njih su upražnjavali i naši preci. Danas govorimo o nekim pravoslavnim običajima i pravilima.
Velik dio aktivnosti na pokopima ili danima sjećanja na preminule značajno odstupa od temeljnih načela crkvenih učenja, koja naglašavaju molitvu, dostojanstvo i odavanje počasti onima koji su umrli. Prema kršćanskom nauku potiče se na molitvu za miran pokoj duša naših najmilijih, paljenje svijeća, održavanje misa zadušnica, postavljanje jednostavnih spomenika s kršćanskim elementima te održavanje urednih grobova. Te su aktivnosti čvrsto utemeljene u vjerskim tradicijama i crkvenim kanonima.
- Njihova temeljna svrha je iskazati poštovanje prema onima koji su preminuli, što se pokazuje kroz molitve i duhovne rituale. Nažalost, u savremenoj Srbiji često se može uočiti paradoks u vezi sa običajima na sahranama i grobljima. Grobova ima u izobilju, ali su uglavnom zanemareni i zaboravljeni, što ukazuje na to da nedostatak brige za preminule rođake rezultira napuštenim grobnicama.
Čini se da ovaj opći trend proizlazi iz brze prirode današnjeg života, što vjerojatno umanjuje fokus na te duhovne vrijednosti. S druge strane, groblja također mogu prikazati kontrastne trendove, sadržavati velike spomenike i raskošne kapelice ili spomen strukture, od kojih neke nalikuju malim kućama opremljenim modernim pogodnostima kao što su hladnjaci, televizori i namještaj.
Ove ceremonije ne potječu iz kršćanske tradicije; umjesto toga, oni predstavljaju uobičajeno pogrešno tumačenu praksu koju karakterizira materijalna ekstravagancija koja je u suprotnosti s istinskim kršćanskim načelima poniznosti i duhovnosti. Crkva jasno naglašava da spomenik služi poniznoj počasti pokojnikovu životu, tipično odražavajući kršćansku vjeru, najčešće predstavljenu simbolom križa.
Sada je, više nego ikad, od presudne važnosti odati počast onima koji su preminuli služenjem molitvi, djelima dobrote, pomaganjem manje sretnima i sudjelovanjem u dobrotvornim pothvatima. Umjesto ulaganja u ekstravagantne vijence ili skupe darove, ta bi se sredstva mogla bolje iskoristiti za pružanje podrške pojedincima u istinskoj potrebi. Pogrebne tradicije i povezani običaji naglašavaju važnost molitve za mir duše, traženje oprosta za grijehe i pridržavanje crkvenih rituala.
U svojoj srži ovi sprovodi služe kao molitva za pokoj duše, dok su zadušnice, bile one u kući ili na groblju, drugi značajan oblik molitve. Simbolični prinosi žita i vina tijekom ovih rituala imaju duboko duhovno značenje, podsjećajući nas na našu trajnu povezanost s dušama onih koji su preminuli. Nažalost, u pojedinim krajevima Srbije postoje brojni pogrebni običaji koji nisu u skladu s crkvenom tradicijom i često su u suprotnosti s njezinim učenjem. Ove prakse, koje su duboko ukorijenjene u narodnoj tradiciji, povremeno se provode kao bitne, unatoč njihovoj odsutnosti iz crkvenih rituala.
Na primjer, uobičajeno je da nakon sprovoda uslijedi ekstravagantan obrok i raskošni darovi za prisutne. To, naravno, rezultira nepotrebnim troškovima koji bi se mogli učinkovitije iskoristiti za uzdržavanje obitelji ili usmjeriti u dobrotvorne svrhe. Povremeno se na grobljima održavaju velika slavlja i prekomjerno opijanje, pretvarajući sprovod u svečanu prigodu koja umanjuje svečanost događaja i pokazuje nedostatak poštovanja prema pokojniku. Ovo se ponašanje smatra krajnje neprikladnim i značajnim prijestupom u gledištu crkve, budući da bi sprovod trebao biti vrijeme za molitvu, razmišljanje i poštovanje, a ne prilika za veselje ili opijanje.
Ipak, mnoge srpske tradicije zadržale su se iz ranijih vremena, poput prakse čišćenja tijela ugljenom i vodom u borbi protiv zaraznih bolesti, koje su sada zastarjele i više nisu potrebne. Ipak, u pojedinim krajevima Srbije i dalje je evidentan nastavak običaja koji su izgubili na značaju u savremenom društvu. “U nekim krajevima Srbije postoji tradicija rezanja ‘brava duše’, unatoč tome što nije povezana s crkvenim običajima. Obično se ove radnje odvijaju četrdesetog dana nakon sprovoda.
Ne samo da im nedostaje mjesto u crkvenoj tradiciji, već se mogu promatrati i kao poganski ritual zbog njihove više materijalne nego duhovne motivacije. U biti, ključno je ponovno se povezati s pravim duhom običaja, koji se u osnovi vrti oko molitvi, poniznosti i suosjećanja. Preusmjerite pozornost s razrađenih ceremonija i razmetljivih rituala na iskreno sjećanje na preminule, služenjem molitava, pomaganjem potrebitima i pridržavanjem crkvenih tradicija, koje istinski poštuju sjećanje na preminule.
