Posljednjih godina je sve češći slučaj da muškarci iz našeg regiona koji su već u srednjim godinama a nisu se oženili kupuju mlade iz Albanije a danas vam donosimo priču upravo na tu temu.
Predstavljamo vam priču iz jednog mirnog kraja u jugozapadnoj Srbiji, gde se priče šire brže od jutarnje magle koja obavija obale reke Lim. U središtu ovog značajnog životnog poglavlja Pere Milovanovića, pedesetogodišnjeg obrtnika iz Priboja. Godine rada i samoće navele su ga da potraži supružnika – ne na konvencionalne načine, već kupnjom nevjeste iz Albanije. Pero je bio visoko cijenjen zbog svog zanata kao vodoinstalater i stručnjak za grijanje, a njegova zajednica ga je stalno prihvaćala i visoko cijenila.
- Posjedovao je kuću, zemlju i pouzdan prihod; međutim, ta materijalna dobra nisu mogla nadoknaditi ono što mu je istinski nedostajalo. Srce mu je bilo lišeno druženja. Dok su njegovi vršnjaci rado pisali priče o svojim unucima, on je večeri provodio u samoći, a majka ga je nježno podsjećala na njegovu situaciju. Sine moj, kada ću imati zadovoljstvo poželjeti dobrodošlicu svom unuku? Nije bitan samo život na imanju, već i zajednička perspektiva s drugima. Opterećen emocijama i utjecajem obitelji, Pero je potražio pomoć mešetara iz sela pokraj Tutina.
Ova osoba, vješta u davanju obećanja poput prodavača snova, uvjerila ga je u poštenu i mladoliku Albanku koja će istinski cijeniti svog domaćina. “Ali, imam savršenog partnera za tebe. Oni nemaju velika očekivanja, samo žele poštovanje”, rekao je broker. Pero je bez puno razmišljanja predao 3000 eura. Nije tražio fotografiju ni razgovor – vjerovao je, kako to samo usamljeni mogu. Na dan dolaska Pero se dotjerao kao za vjenčanje, odjenuo je sestrinu haljinu, namazao se starim parfemom i otišao kod lokalnog brijača na frizuru. Srce mu je tuklo s mješavinom nade i zebnje.
Kad se automobil albanskih registarskih oznaka zaustavio, posrednik i žena su izašli. Pero je osjetio da nešto nije u redu. Žena pred njim nije bila mlada djevojka, već gospođa u kasnim četrdesetima, punijeg stasa i umornog izraza lica. Broker ju je predstavio kao Mirsadu, kao da je sve u redu. Međutim, Pero je promucao: “Ali… rekao si da je mlada…” Mirsada je bila zbunjena, ali je govor njenog tijela nepogrešivo odavao njene osjećaje. Pogledala je između kuće i njega, govoreći nešto na albanskom. Posrednik je dao prijevod: Izražavanje želje za odmorom.
Kad je Pero pokušao odustati od dogovora, posrednik je odgovorio ledeno: Nema greške. Ako je ne želite zadržati, novac vam neće biti vraćen. Mirsada je, čini se, dovoljno dobro razumjela situaciju, izjavivši da ne želi ostati na mjestu gdje je nepoželjna – međutim, inzistirala je da joj se mora vratiti čast. Pero se našao u stanju zbunjenosti, uhvaćen između krivnje, bijesa i razočaranja. Na kraju je Mirsada otišla, ostavivši ga – bez supruge i 3.000 eura. Priča je brzo kružila selom, privlačeći pojedince koji su glumili zainteresiranost da nešto traže, ali čija je stvarna namjera bila samo promatranje i razmjena ciničnih primjedbi.
Majka mu se obratila rekavši: “Sine, jesi li stvarno vjerovao da se ljubav može kupiti?” Uznemiren tim otkrićem, Pero se uputio prema konobi, gdje je zadubljen u misli sjedio ispred nje uz čašicu rakije. Njegovi drugovi su ga tješili riječima: Lekcija je koštala značajnu cijenu. Ne želeći priznati poraz, otputovao je u selo u blizini Tutina. Po dolasku našao je posrednika i inzistirao na povratu novca. Odgovor je bio kratak: “Odbili ste. Ja sam samo pomagač. Nema povrata.”
U nedostatku dokumentacije i svjedoka, Pero je ostao uskraćen za pravdu. Iako su ga svi u selu poznavali, to mu poznavanje nije donosilo nikakvu utjehu. Svaki pogled i svaka šala služili su mu kao podsjetnik na njegove mane. Stoga je odlučio otići – tražeći distancu od priča, ruganja i svoje prošlosti. Rođaci u Beču omogućili su mu da se zaposli u građevinskom sektoru. Tih, ali vrijedan, danima se borio s minimalnim razgovorima. U kantini je upoznao Nadu, Bosanku čiji je osmijeh nadilazio jezične barijere. Njihov se odnos razvijao organski, bez posrednika i praznih uvjeravanja, poput dvoje ljudi koji su izdržali svoje nevolje i bili spremni za istinski novi početak.
Godinu dana kasnije Pero se s Nadom vratio u Priboj. Susjedi su ga dočekali znatiželjnih izraza lica, pitajući: “Pero, jesi li ti stvarno oženjen?” Odgovorio je sa smirenom samouvjerenošću: “Jesam. I ovaj put je tako kako treba biti”, njegov osmijeh je odavao osjećaje koje riječi nisu mogle u potpunosti izraziti. Tako je Pero nakon razočarenja i gubitaka otkrio ono za čime je godinama žudio. Jer, kako je shvatio, prava se ljubav ne može kupiti; jednostavno se očituje.
