Danas se prisjećamo poznatog srpskog doktora Miodraga Lazića koji je preminuo od korone a koji je uvijek bio uz svoje pacijente pa i u vrijeme velike pandemije kovida. On je ostavio poruku kada je postao svjestan da će umrijeti.
Dr Miodrag Lazić, renomirani lekar i direktor niškog Urgentnog centra, podlegao je komplikacijama izazvanim korona virusom, koje je dobio tokom obavljanja svoje dužnosti, uprkos tome što je bio potpuno svestan značajnih rizika svog prethodnog zdravstvenog stanja. Dok su mnogi pojedinci preporučivali povlačenje i oprez, dr. Lazić je svjesno odlučio ostati u svojoj zajednici. Kao ravnatelj Hitne pomoći, tek nekoliko mjeseci do mirovine, imao je mogućnost krenuti manje izazovnim i sigurnijim putem.
- Ipak, odlučio je ostati tamo gdje mu je prisutnost najvažnija – na prvim linijama borbe protiv bolesti i smrtnosti. Oproštajno pismo koje je sastavio služi ne samo kao osobna ispovijest, već i kao svjedočanstvo o životu posvećenom najvišim idealima. To odražava njegovu hrabrost, koja je ustrajala unatoč njegovim zdravstvenim izazovima i inherentnim rizicima povezanim sa starenjem. Vidljiva je bila njegova odanost kolegama koje je s ljubavlju nazivao “dragi doktori i medicinske sestre”, naglašavajući suradnički duh s kojim je radio uz njih.
Nadalje, to naglašava njegovu odlučnost da ostane nepokolebljiv u svojoj ulozi, potpuno svjestan da bi takva odlučnost potencijalno mogla ugroziti njegovu vlastitu dobrobit. U konačnici, to ilustrira njegovu nepokolebljivu predanost dužnosti, održanu čak i pod najtežim okolnostima, od ratnih zona do pandemija. Njegova tvrdnja da je dosljedno birao da bude na čelu – bilo na krajinskim i sarajevskim ratištima, u jeku NATO bombardiranja, bilo naposljetku, u borbi za dobrobit pacijenata u mirnodopskim okolnostima koje su ličile na ratne, ima značajno dubok dojam.
Njegova izjava, “Neću otići tiho, želim ići onako kako sam bio cijeli život”, snažno sažima osobnu filozofiju usredotočenu na život s časti, integritetom i ponosom. Oproštajno pismo prožeto je dubokim emocijama i iskrenom zahvalnošću. U završnoj riječi posebno imenuje svoje kolege, izražavajući osjećaj poštovanja i bliskosti s onima koji su bili značajni u njegovom životu. Osim njih, posebno odaje priznanje svojoj supruzi Ani, koju naziva “ratnom suborkinjom i ženom”.
Daje joj poruku otpornosti i nade, pozivajući je da ostane jaka za svoju djecu i unuke, istovremeno izražavajući svoje uvjerenje da će se jednog dana ponovno ujediniti. Osim toga, ne zanemaruje ni svoje prijatelje u Nišu, upućujući im posebne pozdrave, a svoju posljednju želju artikulira na jednostavan i duboko simboličan način – moleći da mu se oda počast pjesmom “Marš na Drinu”, melodijom koja je simbol otpora, hrabrosti i srpskog duha.
Svoje pismo završava potpisom koji govori više od riječi: “Doktor Laza, hirurg stradalnog srpskog naroda”. To nije samo odraz njegove profesije i identiteta; predstavlja njegov zavjet, koji obuhvaća način na koji je želio da ga ljudi pamte. Kao pojedinac koji je stao uz svoju zajednicu u njenim najizazovnijim trenucima, ustraje kad drugi uzmiču. U vremenu u kojem osobni interesi često zasjenjuju poštenje, požrtvovnost i suosjećanje, dr. Miodrag Lazić služi kao putokaz etike i humanosti.
Njegovo postojanje, zajedno s načinom na koji je otišao, služi kao dirljiv podsjetnik da još uvijek postoje pojedinci koji se odbijaju predati, čak i kada ih drugi potiču na to. To su ljudi kojima je dobrobit drugih prioritet, često nauštrb vlastitih života. Dr Lazić utjelovio je uloge liječnika, ratnika, prijatelja, supruga, oca; međutim, on je prije svega bio čovjek neizmjerne suosjećajnosti i nepokolebljivog uvjerenja u prave vrijednosti.
Njegova posljednja poruka služi ne samo kao osobni oproštaj nego i kao dirljiv apel budućim generacijama, pozivajući ih da se prisjete važnosti časti, hrabrosti i odanosti svom pozivu i drugima. Njegova izjava “Svi liječnici liječe tijelo, samo neki liječe dušu, čak i nakon smrti”, stoji kao vječni podsjetnik da je istinska veličina čovjeka u onome što ostavi svijetu.
