Smrt je sastavni dio života a o njoj se ipak jako malo zna. Naučnici provode razne eksperimente ne bi li otkrili šta ljudi osjećaju u zadnjim trenucima svog života.
Pitanje što se događa kada umremo jedna je od najvećih enigmi koje zabrinjavaju čovječanstvo. Tisućljećima su ljudi pokušavali pronaći rješenja kroz vjeru, znanost i filozofiju. Dok neke tradicije zagovaraju vjerovanja o životu nakon smrti, moderna medicina se prvenstveno bavi neposredno prethodnim događajem – samim procesom umiranja. Znanstvenici su primijetili da se u tim slučajevima događa izuzetno specifičan slijed u kojem se ljudska osjetila postupno eliminiraju jedno po jedno.
- Američki liječnik James L. Hallenbeck profesor je na Sveučilištu Stanford i autor knjige Perspectives on Palliative Care. Svoju je karijeru posvetio proučavanju posljednjih trenutaka života. Njegova otkrića nisu samo otkrila osjećaj tjelesnog gašenja, već i važnost razumijevanja tih informacija kako bi se pacijentima pružila kvalitetna njega. Početni simptomi: gubitak gladi i žeđi. Hallenbeckovo istraživanje pokazuje da je prvo iskustvo koje se gubi kako se smrt približava glad. Organizam prepoznaje da više ne treba jesti i da nema kapacitet metabolizirati hranjive tvari.
Liječnici primjećuju da pacijenti imaju smanjen interes za hranom, čak i kada je prezentirana. Nakon nekoliko minuta, osjećaj žeđi nestaje. Unatoč uobičajenoj percepciji da članovi obitelji ili medicinski stručnjaci daju vodu kao oblik brige i suosjećanja, stvarni zahtjev je da je tijelo prestane uzimati. Metabolizam se smanjuje, a fiziologija postaje manje aktivna kako se postiže priprema za krajnji cilj. Neuspjeh komunikacije: gubitak govora. Kako pothvat napreduje, sposobnost govora se smanjuje. Zanimljivo, fizički mehanizam za govor – jezik, grlo i glasnice – možda još uvijek funkcionira, ali mozak prestaje slati signale potrebne za izgovor riječi.
Hallenbeck opisuje ovaj događaj kao prirodno oslobađanje, jer pojedinac više ne mora komunicirati sa svijetom oko sebe. Gubitak vida i iluzije Sljedeći osjećaj je najvažniji. Umiruće osobe često opisuju nejasne figure, prigušeno osvjetljenje ili prizore koji nisu stvarni. Mnogi su pojedinci izvijestili da su vidjeli preminule članove obitelji, različite boje ili svjetlo koje se čini primamljivim i dobronamjernim. Znanstvenici povezani sa studijom povezuju to s promjenama u moždanoj aktivnosti i otpuštanjem kemijskih spojeva, ali to se prvenstveno odnosi na obitelj.
Koncept da pojedinac ne odlazi sam, već da je u pratnji voljenih osoba, može biti utješan. Avenooov dodir koji je konačan Nakon gledanja predmeta gubi se osjet dodira. Pacijent više ne doživljava dodir voljene osobe ili prisutnost izravnosti na koži. No, iako nema fizičkog odgovora, sama praksa držanja za ruke i dalje ima emocionalni utjecaj na obitelj koja je sada ritualom držanja za ruke povezana s umrlom osobom. Sluh – konačni osjećaj će se izgubiti Zanimljivo je da je sluh gotovo uvijek najduži.
Čak i ako osoba ne može govoriti, piti ili reagirati na dodir, smatra se da i dalje čuje što se događa u prostoriji. Znanstvenici su kroz EEG snimke dokazali da je mozak aktivan čak iu trenucima koji prethode smrti. Kao rezultat toga, preporučuje se da obitelj nastavi razgovarati s umrlom osobom, čitati joj ili puštati glazbu u njezinoj odsutnosti, to može biti jedini način komunikacije između svijeta živih i svijeta koji slijedi. Tjelesne promjene: usporavanje i zaustavljanje Tijekom završne faze, tijelo doživljava niz fizioloških promjena. Snižava se krvni tlak, slabi cirkulacija, a koža postaje blijeda i poprima plavkastu boju. Nokti i usne mogu postati tamniji, što je pokazatelj niske razine kisika.
Srce je sve sporije, a disanje sve manje ujednačeno. U završnoj fazi, “Cheyne-Stokesova metoda disanja”: dok kratke udisaje prate duge pauze, ovu metodu koriste i sportaši za oporavak između natjecanja. To je pokazatelj da mozak više nema kontrolu nad dišnim centrima kao prije. Posljednji udisaj obično je nekoliko trenutaka prije nego što se srce potpuno zaustavi. Neurologija posljednjih trenutaka Oni koji prežive srčani zastoj imaju osjećaj da imaju iskustva koja su pri vrhu njihove igre: svjetlo koje se čini autentičnijim od stvarnog svijeta, osjećaj lebdenja ili susrete s bićima.
Znanstvenici vjeruju da su ti fenomeni uzrokovani naglim oslobađanjem kemikalija u mozgu i opsežnom stimulacijom vizualnog sustava tijekom razdoblja neaktivnosti. Aktivno umiranje i nesvjesni stadij Medicinska literatura opisuje “aktivno umiranje” kao posljednjih nekoliko dana života. U tom je trenutku bolesnik sve više letargičan, bezvoljan, a razdoblja budnosti su im smanjena. U to vrijeme često se primjenjuje palijativna terapija – lijekovi koji smiruju, ublažavaju bol i otklanjaju tjeskobu. Svjesnost koja se javlja nije uvijek popraćena potpunim gubitkom percepcije; istraživanje pokazuje da mozak nastavlja reagirati na zvukove i druge podražaje, unatoč nedostatku svijesti pojedinca.
