Lena je sjedila na ivici kreveta, pogledavajući kroz prozor na tamnu noć. U stanu je vladala tišina, samo je tihi zvuk klime remetio mir. ……
Nije mogla da se sjeti kada su poslednji put proveli noć zajedno, pričajući, smijući se, grleći se. Nekada su, usred noći, ležali budni, razgovarali o svemu – o snovima, o budućnosti, o glupim stvarima koje su im se događale tog dana.
Sada su razgovori bili kratki, često ništa više od “Kako si?” i “Dobro, hvala.”
Zašto se sve promijenilo? Da li je on to želio? Da li je ona to željela? Iako je znala da bi trebala tražiti odgovore, Lena je imala osjećaj da je zaronila u duboku rupu iz koje izlaza više nema. Zamišljala je, čak i pokušala da se sjeti tih trenutaka iz prošlosti, kada je srce kucalo jače, a osmijeh na njegovom licu bio je dovoljno da izdrži cijeli dan. Gledala je kroz prozor, dok je tuga rasla u njenoj duši.
- Nije bilo da nisu voljeli jedno drugo. Nisu se svađali, nisu izgovarali teške riječi. Samo je… nestala strast. To je bio problem. Svi su se trudili održati vezu, ali na način na koji bi održavali neki stari, izlizani predmet, umesto da je ožive iznutra.
Te noći, Lena je konačno donijela odluku. Morali su nešto da promijene. Njihov odnos nije bio loš, ali je bio suviše “dobar”, previše siguran, previše predvidljiv. Zato je odlučila da planira nešto što će ih ponovo spojiti – nešto što će vratiti tu magiju koju su imali u početku.
“Moraćemo da idemo na odmor”, pomislila je. Oduvijek su želeli da odu na neko egzotično mjesto, da istraže nove gradove, da uživaju u miru, daleko od stresa i svakodnevnog života. Možda je to bila njihova šansa da se ponovo otkriju, da se vrate onim trenucima kada su zajedno maštali o budućnosti. Lena je sve to zamislila, ali nije bila sigurna da li će to biti dovoljno.
Nekoliko dana kasnije, isplanirala je putovanje na maleni otok, s pićem u ruci i mirnim valovima koji su udarali o obalu. Ispričala je mužu o svojim planovima, a iznenađujuće je pristao. “Možda nam to stvarno treba”, rekao je. Iako je bila sretna što su se složili, Lena nije mogla da pobegne od osjećaja da je ovo njihova posljednja prilika. Ako se nisu ponovo povezali sada, možda nikada neće.
Dan kada su otišli, nešto se dogodilo. Bilo je to kao da su se napokon ponovno otkrili. Razgovarali su kao što nisu godinama. Šetali su ruku pod ruku, smijali se i zaboravili na sve brige. Dali su jedno drugom prostora da se ponovo povežu, da ožive one trenutke koje su izgubili. Lena je osjećala da je povratak u prošlost nešto što im oboma treba, ali i nešto što im je davalo nadu u budućnost.
Na otoku, u jednoj maloj kavani, sjeli su uz zalazak sunca. Dok su gledali obalu, Lena je rekla: “Nikad nismo imali vremena za ovako nešto. Nikad nismo imali vremena za nas.”
“Zato i idem sa tobom”, odgovorio je njen muž, uz smiješak. “Da bismo se ponovo pronašli.”
I dok su uživali u trenutku, Lena je znala da su prešli prvi korak. Nisu riješili sve, ali su barem napravili prvi korak prema vraćanju onog što su imali. U tom trenutku, osjećala je da možda nije prekasno, da nije previše udaljena. Možda će ponovno uspjeti da se povežu, da ponovo nauče da sanjaju zajedno, kao nekada. I dok su se smijali uz zalazak sunca, osjećala je da njihova ljubav još nije gotova, da je samo spavala.
Možda će im ovaj odmor pomoći da ponovo pronađu put jedno do drugog. Možda je to jedini način da premoste razdaljinu koja je nastala. Ali jedno je bilo sigurno – nisu još uvijek odustali.
