Koliko posla jedna žena obavi u toku dana u kući i oko svoje porodice malo je ko svjestan a još manje joj se daju zasluge za to. U nastavku vam donosimo priču jednog muža.
Jučer sam stigao kući oko 23 sata, s dosta umora od dugog dana u uredu. Čekali su me supruga i naše dvoje djece – najstarije koje ima četiri godine i beba koja ima samo 17 dana. Čim sam zakoračila u stan osjetila sam miris doma i udobnosti obitelji, ali i umor koji me cijeli dan stiskao. Suprug mi je tada objasnio da se želi malo opustiti i okupati, ja sam, želeći mu udovoljiti, legla na krevet i gledala sport na televiziji. Nisam bio svjestan sljedećih nekoliko sati kao oblika kušnje – testa mog strpljenja, moje pribranosti, kao i mog razumijevanja svega što ona svakodnevno proživljava. Nakon nekoliko minuta bebina pozornost je preusmjerena na njega i ono je počelo plakati.
- Zgrabio sam ga, držao uza se, izgladio ga blagim dodirom i pokušao ga umiriti dudom. Ali ništa nije koristilo. Nastavio je jecati, s određenim uspjehom, kao da mi govori da ne zna što želi i da ne znam kako mu pomoći. Pretpostavio sam da bi mu promjena okoline bila od koristi, pa sam ga prevezao do auta u nadi da će mu to biti zanimljivo i da će postati smireniji. No, ni to nije imalo utjecaja na plač – zvuk se pojačavao, a ja sam se osjećala sve nemoćnije. U tom se trenutku moj stariji sin postupno budio. Zavirio mu je u oči, promotrio sobu i prepoznao da mu omiljena igračka nije na krevetu.
I on je počeo plakati. Odjednom sam se našla u položaju u kojem smo oboje plakali, stajala sam tamo, ne mogavši znati koga od nas prvo utješiti, na koga se usredotočiti, što reći ili kako odgovoriti. Osjećaj da nemam kontrolu nad svojim emocijama postajao je sve veći. Pokušao sam nešto izraziti svom većem sinu, ali primijetio sam da sam izgubio strpljenje. Umjesto da ga pokušam smiriti, počela sam biti frustrirana i uzrujana. Rekao sam mlađem dječaku: “Dosta je”, kao da će moje riječi čudesno djelovati na njegov plač. Ništa. Ništa nisam postigao, osim što sam u sebi osjećao sve veći pritisak i žaljenje.
Na kraju sam provirila na ulaz u kupaonicu i rekla svom supružniku: “Izlaziš li van, ljubavi?” Požurite, molim vas.” To je bio trenutak kada sam shvatio da moram savladati zid, da mi nedostaje potrebno znanje da znam što dalje učiniti. Kad je izašla iz toaleta, dočekao ju je portret oba sina koji su plakali, kao i moja slika koju nije mogla razumjeti. Zagrlila je bebu i nježno ga nosila u naručju. Nije imala straha ni tjeskobe. Počela mu je masirati trbuh i gle, plač je prestao. Nakon toga ga je vježbala kako da nahrani bebu i teletu se trenutno raspoloženje popravilo.
Njezin veći sin, još u suzama, prišao joj je. Zgrabila ga je, razgovarala s njim umirujućim glasom i za nekoliko minuta je prestao plakati. Spavao sam na krevetu i promatrao događaj, što je dovelo do značajne spoznaje. Obojicu ih je oborila u nekoliko minuta, a ja sam se bez ikakvog spasa koprcao sat vremena. U tom sam se trenutku osjećao potpuno beskorisno. Međutim, prava je istina bila drugačija. Nisam bio potpuno beskoristan, prepoznao sam koliko je izvanredna. Kako ona sve podnosi?
Kako u isto vrijeme brine o bebi i starijem muškarcu, održava kuću, kuha, pegla, pere i uvijek nađe način da izgleda bez muke? Proveo sam manje od dva sata kod kuće i osjećao sam se kao da tonem, ona to radi svaki dan, 24 sata dnevno. Prije se pitala da li je spremna za majčinstvo, sada, s obzirom na nju, vjerujem da je najbolja majka na svijetu. Za mene je večernje iskustvo bilo primjer snage žene i majke koja je veća od bilo koje granice. Ako želite znati kako je opisati, nema dovoljno riječi za to.
