Veliki broj ljudi koristi svoje godišnje odmore za odlazak na ljetovanje a sve veći broj je i onih koji uživaju u nudizmu. Djevojka koja radi u jednom kafiću na nudističkoj plaži je podijelila svoje iskustvo.

U društvu u kojem površnost često diktira vrijednost, Helena Berryman iz Londona donijela je hrabru odluku da promijeni svoj život tražeći oslobođenje u neočekivanom okruženju kao konobarica na nudističkoj plaži u Španjolskoj. Njezin narativ služi kao dokaz hrabrosti, oslobađanja od društvenih očekivanja i putovanja prema samoprihvaćanju vlastitog tijela. Kad je Helena, koja sada ima 47 godina, prvi put kročila na nudističku plažu, njezini motivi bili su ukorijenjeni u znatiželji i ljubavi prema svom suprugu. Godinama je prihvaćao filozofiju života bez odjeće i nastojao ju je upoznati s tim stilom života.

  • Nije ni znala da će ovaj izbor duboko promijeniti putanju njezina života, naposljetku je dovodeći do profesije koja će joj donijeti neviđeno ispunjenje. “Prvo sam osjetila nelagodu, kao da svi ispituju i ocjenjuju moju tjelesnu građu. No, ubrzo sam shvatila da je stvarna situacija potpuno drugačija. U takvim sredinama pojedinci odišu nekom neobičnom lakoćom. Brigom zbog bora, celulita ili tijela koje se promijenilo od mladosti. Taj izgled nema veliku važnost. Novostvorena zahvalnost za svijet”, iskreno je Helena. Posao joj je osigurala pomoć prijateljice koja je već bila zaposlena u naturističkom kampu koji se nalazi blizu jugozapadne obale Španjolske.

Jedini uvjet za dobivanje položaja bio je da svi članovi osoblja moraju prihvatiti filozofiju logora, koja ne dopušta nošenje bilo kakve odjeće osim pregače u higijenske svrhe. “Prvi put kad sam stavila pregaču osjetila sam dubok osjećaj ranjivosti, jer ispod nisam nosila ništa. Posluživanje gostiju u tom stanju činilo mi se čudnim. Trebalo mi je nekoliko dana da se naviknem na osjećaj nošenja pladnja bez odjeće. No, kada sam shvatila da to nitko ne vidi kao seksualni objekt, moj pogled na moje tijelo me nije vidio kao ‘problematičnog’ i počeo sam ga prihvaćati s ljubavlju”, priznaje Helena.

No, iako je atmosfera na plaži uglavnom srdačna i pojedinci općenito poštuju osobne granice, priznaje da doista postoje neke neugodne okolnosti. – Neki muškarci, osobito mlađi ili oni koji prvi put posjećuju nudističku plažu, povremeno teško obuzdaju svoj entuzijazam. Ponekad mogu sjediti prekriženih nogu, pokriti se ručnikom ili jednostavno ležati na trbuhu kako bi se zaštitili od vrućine. Iako rijetke, takve se pojave ipak događaju, napominje sa smiješkom.

Jedan od najstrašnijih događaja dogodio se dok je posluživala espresso gostu koji se nije trudio sakriti svoje stanje. Dok sam nehotice bacio pogled ispod stola, bio sam prilično iznenađen. Jednostavno sam odgovorila: “Želite li dodatni ručnik?” U takvim okolnostima, diskrecija je ključna. Nema potrebe za teatralnošću ili previđanjem očitog, kako Helena artikulira. Ona naglašava da je najznačajnija zabluda pojedinaca koji se nisu bavili naturizmom ideja da je golotinja inherentno izjednačena sa seksualnošću. – Ova tvrdnja je potpuno lažna.

Ovo okruženje nije erotski kamp; nego se pojedinci skidaju do gola kako bi prihvatili slobodu, njegujući pretežito obiteljsku i opuštenu atmosferu. Česti su stariji parovi i obitelji s djecom, a primjetan je izostanak flerta ili objektivizacije na temelju fizičkog izgleda. Razgovore karakterizira izravan kontakt očima i smislena angažiranost, naglašava ona. Prema njezinu mišljenju, bitno je da svaki pojedinac barem jednom u životu sa sebe skine ne samo odjeću već i teret srama i nesigurnosti koje često nosimo. “Prava sloboda se postiže kada odustanete od ideje da je savršenstvo u izgledu preduvjet za prihvaćanje. Shvaćate da vaše tijelo nije protivnik, već utočište.

U ovom trenutku počinjete gajiti poštovanje i ljubav prema njemu”, navodi Helena. Trenutno izražava zahvalnost za transformativno iskustvo koje joj je promijenilo život. Otkrila je da žena može posjedovati ljepotu i samopouzdanje i bez šminke, filtera, odjeće i svih onih “štitova” kojima se inače skriva ono što se smatra nesavršenošću. U ovakvim okruženjima pojedinci stječu sposobnost prihvaćanja sebe i drugih u njihovom pravom obliku.

Prisutnost hormona kod nekoga je izrazito ljudska karakteristika. Ono što je uistinu važno je razumjeti kako se ponašati u takvim okolnostima, zaključuje Helena. Njezina priča potiče brojne pojedince na razmišljanje o biti istinske slobode i potencijalu koji možemo otključati odbacivanjem ne samo odjeće nego i ograničenja koja nam društvo nameće.

Preporučujemo