Danas se vraćano u prošlost na početak 20 vijeka i prisjećamo se jedne porodice koja ja imala jako zanimljivu sudbinu koja je ostala zapisana i koja se često spominje.
Početkom 20. stoljeća u selu Komarani kod Prijepolja živjela je Ružica Pejović, žena čiji je životni narativ nadišao puka obiteljska sjećanja i postao regionalna legenda. Kao majka pet sinova, proživjela je razdoblje obilježeno transformacijama, podjelama i izazovnim izborima, ali je u srcu svega ostala nepokolebljivo odana jednoj jedinoj istini – ljubavi prema svojoj djeci. Među njezinim sinovima narodna predaja posebno ističe dvojicu — Luku i Ristu — koji simbolično i realno predstavljaju suprotstavljene strane istoga svijeta.
- Risto kao mladić odlazi iz roditeljskog doma u imućnu muslimansku porodicu Poturak, gdje prelazi na islam, uzimajući ime Alija uz prezime Poturk. Prava motivacija ove odluke ostaje neizvjesna; moglo je proizaći iz ljudske solidarnosti, hitne potrebe ili čina povjerenja. Ipak, jedna činjenica ostaje evidentna: uprkos prelasku na islam, Alija nikada nije prestao biti sin Ružice Pejović. U razdoblju obilježenom dubokim podjelama među pojedincima, a vjera je često bila povodac sukoba, Ružica je pokazala iznimnu otvorenost.
U skladu s tradicijom, naizmjenično se družila sa svoja dva sina – Lukom, pristašom pravoslavlja, i Alijom, sljedbenikom islama – ne dajući prednost jednom nad drugim. Ovaj izbor nije bio samo hrabar, već i revolucionaran za to vrijeme. Majčinska ljubav nadvladala je sve barijere, uključujući političke i predrasude. Godine 1919. značajan trenutak zabilježio je Andrija Bogdanović, obiteljski prijatelj i odvjetnik, kad je Ružicu fotografirao pored sinova Luke i Alije. Na slici je majka u srpskoj narodnoj nošnji, jedan sin ima šajkaču, a drugi turban. Iako svaki od tri pojedinca predstavlja različite narative, spaja ih zajednička veza.
Ova fotografija, koja se čuva više od jednog stoljeća, postala je simbol zajedništva i ljubavi koja nadilazi razlike. Inspiriran ovom pričom, Vladimir Bogdanović, nećak odvjetnika, odlučuje posvetiti skulpturu inspiriranu fotografijom svom rodnom gradu. Skulptura pod nazivom „Braća zauvek“ trenutno stoji ispred Muzeja u Prijepolju i napravljena je od granita. Kreacija se pripisuje Goranu Čpajaku, kiparu iz Prijepolja, koji je odabrao granit za predstavljanje otpornosti i nepokolebljivog duha pojedinaca koji su preživjeli izazovne živote, a ipak posjeduju velikodušno srce. Skulptura prikazuje majku sa svoja dva sina – jednog sljedbenika pravoslavne vjere, drugog muslimana – bilježeći trenutak bezgranične majčinske ljubavi.
Nosi poruku tolerancije, suživota i razumijevanja, načela koja su bila bitna za opstanak zajednice u Polimlju, regiji koju karakterizira multietnički sastav. Potresan susret dogodio se stoljeće kasnije, prije same skulpture, spojivši potomke Ružice Pejović — Milinka Pejovića i Lutva Poturka. Ove dvije osobe, koje potječu iz obitelji koje su nekad bile ujedinjene, pronašle su zajednički jezik kroz zajedničko sjećanje i poštovanje prema svojoj prabaki, koja je svojim odlučnim djelovanjem izgradila most preko podjela.
Milinko izražava ponos što ima obiteljski narativ kakav malo tko može tvrditi, dok Lutvo naglašava važnost prenošenja ove priče na svoju djecu, osiguravajući nastavak nasljeđa jedinstva. Ružičin izbor, možda ne olako, danas je dokaz humanosti i racionalnosti. Njezin čin prihvaćanja različitosti unutar vlastitog kućanstva pretvorio se u prikaz višeg ideala – života koji karakteriziraju mir, bezuvjetna ljubav i poštovanje odluka onih koji su nam dragi.
Iako možda nije ostavila materijalno bogatstvo ili književna djela, Ružica Pejović je svojoj zajednici prenijela poruku koja nadilazi puke riječi: da veze krvi i ljubavi nisu sputane granicama vjere. U vrijeme kada podjele često stvaraju udaljenost među nama, narativ ove žene služi kao dirljiv podsjetnik da majčinska ljubav ima moć ujediniti ono što društvo želi podijeliti. Njezino naslijeđe traje u sadašnjosti, utjelovljeno u kamenu, odjeknulo u pričama njezinih potomaka i urezano u kolektivno pamćenje naroda.
