Regionalna muzičkna scena je u nekoliko posljednjih godina izgubila veliki broj vrsnih umjetnika posebno kada je pop i rok muzika u pitanju a jedan od njih je i Masimo Savić koji je preminuo nakon borbe sa opakom bolesti.
Okolnost njegovog završnog koncerta održanog 5. studenog 2022. u Zagrebu, s medicinskim radnicima koji su bili u pripravnosti iza pozornice spremni pomoći mu ako se razboli, dodatno ilustrira otpornost i karakter Masima Svića kao borca i gospodina. Objava smrti Masima Savića 2022. godine sve nas je ostavila u tuzi i nevjerici. Posebno je zapanjujuće da se samo dva mjeseca borio s rakom pluća prije nego što je podlegao bolesti koja mu je brzo odnijela život. Koliko je Masim Savić ustrajan, najefektnije ilustrira objava novinara Romana Bolkovića na Facebooku.
- Na početku pripovijesti bio sam itekako svjestan da to označava zaključak. Pripovijest je trebala započeti davno, na početku; stoga ću ga ispričati ukratko, počevši od zaključka. Nekoliko tjedana ranije ugostio sam izuzetnog pojedinca, uglednog stručnjaka i liječnika. Naš je razgovor tekao slobodno, dotičući se raznih tema, uključujući Boga i svijet, što nas je na kraju dovelo do rasprava o masama. Vrijedno je napomenuti da je moj gost specijaliziran za onkologiju.
Spomenuo sam da ću početi sa zaključkom. Dakle, ja sam od početka ove priče bio svjestan da je to zapravo zaključak, a bilo mi je teško povjerovati, jer nisam imao nikakvog predznanja; međutim, pripovijest zapravo počinje tamo, na kraju. Massimo je nastupio na koncertu u Areni, pri čemu je mojoj gošći, koja je ujedno i njegova liječnica, rekao da mu je to najvažniji koncert u životu. Pojedinac je odgovorio da ga ne može podnijeti, tvrdeći da je koncert njegova života prijetnja njegovoj sigurnosti.
Massimo je, zadržavši smireno držanje, naznačio da je upravo to razlog zašto je tražio da moj gost, izuzetna osoba, liječnik, zajedno sa svojim medicinskim timom bude smješten u backstageu. Ovakav dogovor bi osigurao da, ako dođe do bilo kakvih komplikacija, mogu pomoći jedni drugima. Liječnik ga je promatrao nekoliko trenutaka, ne mogavši shvatiti što mu je Massimo dao. Međutim, prije nego što je liječnik stigao odgovoriti, Massimo je izjavio: “Doktore, ja ću održati taj koncert s vašom ili bez vaše podrške. To je, ponavljam, koncert mog života.”
Massimo je shvatio da je početak ove priče ukorijenjen u njenom zaključku. Navodno je Massimo shvatio da je to točka gdje narativ počinje, jer tu na kraju i završava. Medicinski tim bio je prisutan iza scene i liječnik je bio prisutan. Mamiño me obavještava da Massimo nikada nije zakasnio na koncert, a još manje da je ikada otkazao koncert; odradio je koncert svog života unatoč tome što je imao dren na plućima. Ispričavam se zbog ovog trenutka iskrenosti, ali dojam te priče duboko me pogodio kad sam je prvi put čuo te večeri.
Sada, kada su svjetla prigušena i dvorana pusta, bol je manje akutna nego one noći kad sam saznao da je pripovijest završena i da je njezina središnja figura doista neobičan junak. “Po mom mišljenju, to predstavlja maksimum koji pjevač može postići.” Nedostaju mi i kapacitet i autoritet da razumijem iskustva koja je Massimo možda doživio tijekom večeri i noći u kojima je izvodio koncert svog života. Sve što mogu ustvrditi je da je Massimo, usred bure svoje egzistencije, riskirajući sve za svrhu za koju je bio predodređen, nedvojbeno pjevao kao da je bit samog plesa, a ne samo plesač, koji se stapao u melodije kojima nas je ispraćao.
Kad god čujem Massimov segment na radiju, neizbježno se uhvatim kako razmišljam o njegovoj prisutnosti izvan pukog slušnog doživljaja njegova glasa. Slično poput Echoa, zvuka lišenog fizičkog oblika, Massimo je postao vječno bestjelesan kroz svoj glas te noći. To je, vjerujem, vrhunac onoga što jedan pjevač može postići – nastupiti na koncertu postojanja, koncertu koji zovemo život. Zbogom, Massimo.
