SA DRENOM U PLUĆIMA IZAŠAO JE DA OTPEVA POSLEDNJI KONCERT: Dok su lekari čekali iza bine, publika je grcala u suzama

Regionalna muzička scena u posljednjim godinama ostala je bez mnogih velikih imena, a jedno od praznina ostavio je odlazak Massima Savića. U danasnjem ćanku se prisecamo legendarnog pevaća…

Njegova smrt krajem 2022. godine pogodila je publiku, kolege i cijeli region,

jer je za sobom ostavio naslijeđe koje se ne može izmjeriti samo brojem koncerata i albuma, već snagom emocije koju je unosio u svaku pjesmu.

I ako ga je bolest slomila u fizičkom smislu, njegova volja i posvećenost muzici učinili su da posljednji nastup postane legenda koja će se dugo prepričavati.

• Naime, 5. novembra 2022. godine, u zagrebačkoj Areni, Massimo je održao svoj posljednji koncert. Ono što je publika tada možda naslutila, ali nije u potpunosti shvatila, bila je težina njegove borbe. Sa drenovima u plućima, svjestan da je bolest uznapredovala, odlučio je stati pred ljude i otpjevati pjesme koje su obilježile njegov život. Iza bine nalazili su se doktori i cijeli medicinski tim, spremni da reagiraju u svakom trenutku. Ta slika – umjetnik na sceni, a iza kulisa doktori koji ga prate – ostala je upečatljiva metafora hrabrosti i istrajnosti.

Njegova odluka da održi koncert iako je znao da rizikuje život pokazuje kakav je bio čovjek i umjetnik. Novinar Roman Bolković je u svojoj objavi na Facebooku opisao razgovor s jednom liječnicom, onkologom koja je liječila Massima. Kada mu je rekla da koncert ne bi smio izvesti jer je previše opasno, on joj je mirno odgovorio da će ga održati sa ili bez njihove podrške. Rekao je: “To je koncert mog života.” Upravo u toj rečenici leži suština njegove ličnosti – neumorna želja da muzika bude ispričana do kraja, bez obzira na posljedice.

• Kako je i sam Bolković primijetio, Massimo nikada nije zakasnio na koncert niti ga otkazao, a svoj posljednji nastup odradio je kao da se radi o najvažnijem trenutku u njegovoj karijeri. Činjenica da je pjevao sa drenovima u plućima, dok su mu ljekari bdjeli iza bine, postala je simbol umjetničke žrtve i predanosti publici. On nije bio samo izvođač – bio je čovjek koji je muziku živio i disao, iako mu je upravo disanje bilo najteže.

Sjećanje na taj koncert ne svodi se samo na izvedene pjesme, nego na ono što je publika osjetila. Ljudi su plakali, svjesni da prisustvuju trenutku koji prevazilazi granice običnog muzičkog nastupa. Svjetla su sijala, publika je pjevala s njim, a iza svega se odvijala tiha drama – čovjek koji daje posljednji atom snage da se oprosti kroz ono što najbolje zna. Njegova smirenost i dostojanstvo ostavili su neizbrisiv trag. Mnogi su rekli da je te noći pjevao kao da mu je to posljednji dah, i zapravo jeste bio.

Prema riječima kritičara i kolega, to je bila jedna od najvećih lekcija o umjetnosti i životu. Nije to bio samo koncert, bio je to simbol borbe čovjeka koji nije htio odustati. Kada su dvorana i svjetla utihnuli, ostala je tišina koja je govorila više od svih aplauza. Massimo je postao “glas bez tijela”, kako je kasnije opisao Bolković, poput odjeka koji ostaje i kad izvor nestane. Njegov glas i pjesme nastavili su živjeti, oslobođeni fizičkog postojanja, pretočeni u trajnu emociju.

• U domaćim medijima, poput portala Jutarnji list, isticalo se da je Massimo bio među rijetkim umjetnicima koji su uspjeli spojiti različite generacije publike, ostajući vjeran sebi, ali i uvijek otvoren za nove muzičke puteve. Njegova interpretacija pjesama bila je toliko duboka da su mnogi slušatelji osjećali kao da pjeva direktno njima. Taj odnos sa publikom gradio je decenijama, i zato je oproštaj bio toliko bolan. (Izvor: Jutarnji list)

Osim što je bio vrhunski pjevač, Massimo je bio i čovjek koji je vjerovao u ljepotu života i važnost ljubavi. U razgovorima s kolegama znao je reći da je ljubav jedino što ostaje kada sve drugo nestane. Njegova karijera bila je ispunjena brojnim priznanjima, ali je najviše cijenio trenutke u kojima je publika uglas pjevala s njim. U takvim trenucima, govorio je, osjećao je da muzika ima smisla i da je ono što radi vrijedno svake žrtve.

• Portal Večernji list podsjetio je da je Massimo u jednom od svojih posljednjih intervjua izjavio kako ne žali ni za čim, jer je svaki trenutak na sceni bio ostvarenje sna koji je živio od mladosti. Njegova energija, unatoč bolesti, nije popuštala – upravo suprotno, činilo se da ga je patnja još više vezala uz muziku. Publika je to prepoznala i vraćala mu ljubav, znajući da prisustvuje nečemu što se događa jednom u životu. (Izvor: Večernji list)

Njegova smrt, objavljena u decembru 2022. godine, izazvala je nevjericu i tugu širom regiona. Ljudi su se prisjećali koncerata, albuma, ali i ličnih trenutaka u kojima su njegove pjesme bili soundtrack njihovih života. Od “Stranaca u noći” do “Iz jednog pogleda”, njegove pjesme ostaju utisnute u kolektivno sjećanje. Massimo je bio pjevač koji nije samo zabavljao, nego je učio ljude da osjete, da vole i da vjeruju.

• Brojni domaći portali, uključujući RTS, izvještavali su da su se nakon njegove smrti održavale večeri sjećanja, na kojima su kolege i prijatelji izvodili njegove pjesme. Te večeri nisu bile samo koncerti, nego okupljanja ljudi koji su željeli podijeliti emociju i zahvalnost. Mnogi su rekli da je Massimo ostavio prazninu koju niko ne može popuniti, jer je bio jedinstven – svojim glasom, stilom, ali prije svega svojom ljudskošću. (Izvor: RTS)

U mjesecima nakon njegove smrti, njegov glas i dalje odzvanjao je na radiju i televiziji, a ljudi su ga doživljavali kao prisustvo koje ne nestaje. Kada bi se pustila njegova pjesma, činilo se kao da je i dalje tu, da i dalje stoji na sceni s istim onim osmijehom i elegancijom. Taj osjećaj prisutnosti, iako ga više nema, možda je najveći dar koji je ostavio. On je, kako su mnogi rekli, postao simbol muzičke vječnosti.

• Na kraju, priča o Massimu Saviću nije samo priča o pjevaču koji je izgubio bitku s bolešću. To je priča o čovjeku koji je, u trenucima kad je bio najslabiji, pokazao najveću snagu. Njegov posljednji koncert bio je dokaz da umjetnost prevazilazi granice tijela i da glas može živjeti i onda kada nestane disanja. Publika koja je te noći grcala u suzama svjedočila je nečemu što se riječima teško može opisati. Možda je upravo zato najbolje reći – Massimo nije otišao, jer njegova muzika i dalje govori umjesto njega.