Na sprovodu svoga sina, majka je iznenada zgrabila sjekiru i počela udarati po poklopcu lijesa. ……
Njeni udarci su odjekivali, a svatko tko je bio prisutan mogao je samo gledati u šoku. Drvo je pucketalo pod njenim snažnim udarcima, a svaki udarac odjekivao je poput groma u tihom groblju. I dok su ostali stajali ukočeni, bilo je jasno da nešto nije u redu, ali nitko nije znao što.
— „Neću ići na sprovod. To nije moj sin“, rekla je majka mirno, ali uporno, na početku.
Njezin glas bio je hladan i odlučan, bez ikakvih naznaka tuge koje bi svi očekivali od žene koja je upravo izgubila dijete.
Porodica ju je gledala u nevjerici. Snaha, koja je također bila u šoku, pokušavala je smiriti svoju svekrvu: — „Mama, što govoriš? Ovo je sprovod tvog sina, mog muža. Kako možeš ne doći?“
- Majka nije reagirala, ali se njezin pogled stegnuo, a usne su joj se stisnule u tanku crtu. — „Vi ne razumijete“, rekla je tiho. „Moj sin nije u tom lijesu. Lažu. Nešto skrivaju.“ Njezine riječi bile su kao nož, hladne i odlučne.
„Mama, ali vidjela si dokumente! Rekli su da mu je lice bilo unakaženo u nesreći, ali DNK analiza je potvrdila da je to on“, uporna je bila snaha, pokušavajući je uvjeriti.
„To nije moj sin“, ponovila je majka, sada već s očiglednom ljutnjom u glasu. „Osjećam to. Moj sin je još živ! Prestanite govoriti o njemu kao da je mrtav!“ Nije bilo nikakvog pomaka u njenim riječima, ništa nije moglo promijeniti njenu odluku.
Unatoč svim molbama, majka je odbijala prihvatiti gubitak. Prošlo je nekoliko sati i napokon je pristala doći na sprovod, ali nije bila poput drugih. Odbila je nositi crninu, što je svima bilo čudno. Umjesto toga, obula je plavi kaput. U rukama je nosila debelu crnu torbu koju nije ispuštala ni na trenutak, kao da je to jedina stvar koja joj daje snagu da izdrži.
Tog dana, vrijeme je bilo sumorno. Tamni oblaci visjeli su nad grobljem, kao da cijeli svijet osjeća težinu ove tragedije. Ceremonija je počela tiho, uz tihi šapat i poklonjene pogleda. Ljudi su stajali u tišini, neki s rukama prekrivenim licem, dok su se u pozadini čule samo tihe riječi svećenika.
Kada je došao trenutak da se poklopac lijesa spusti, majka je iznenada iskočila naprijed. Lice joj je bilo blijedo, gotovo kao da je vidjela nešto što nitko drugi nije mogao. Polako je spustila svoju torbu na tlo, a onda, u trenutku koji je izgledao kao da je usporen, zgrabila je sjekiru.
U sekundi su svi zastali, a ona je podigla sjekiru visoko iznad glave. U tišini groblja začuo se zvuk udarca, poput udarca groma. Prvi udarac. Zatim drugi, još jači. Drvo na poklopcu lijesa počelo je pucati pod snažnim udarcima, a majka je udarala ponovno, kao da želi uništiti svaku sumnju koja ju je mučila.
- Nakon trećeg udarca, poklopac je gotovo bio prepolovljen. Potpuni muk zavladao je grobljem. Svi su stajali, kao da su ukopani u mjestu, gledajući što se upravo dogodilo. Nitko se nije pomaknuo. Svi su gledali u majku koja je još uvijek držala sjekiru u rukama, njeno lice bilo je smireno, ali oči su joj bile prekrivene dubokom odlučnošću.
Iz tišine koja je nastala, iznenada je odjeknuo krik: — „Gledajte… prazan je!“
Svi su gledali u šoku dok su otkrivali da u lijesu nije bilo ničega. Poklopac je bio potpuno prazan. Majčina intuicija bila je ta koja je otkrila strašnu istinu. U lijesu nije bilo njenog sina.
U tom trenutku, cijela situacija se promijenila. Šok i nevjerica preplavili su sve prisutne, a u pozadini su se začule riječi: „Greška. Greška u identifikaciji!“. Kasnija istraga je otkrila da je tijelo koje je bilo ispod tog poklopca pripadalo nekoj drugoj žrtvi nesreće. Došlo je do strašne administrativne pogreške, u kojoj su pogrešni podaci povezani s tijelom.
- Dok su ljudi stajali zapanjeni, majka je napokon spustila sjekiru i tiho se okrenula. Nikome ništa nije rekla, ali su svi znali — njena intuicija je bila točna. Činila se kao da je provela cijeli svoj život u potrazi za pravdom, čak i u trenutku najveće tragedije. Ovaj trenutak postao je dio njezina života, trenutak u kojem je sumnja u sistem i snaga majčinske ljubavi izašle na svjetlo.
Sahrana koja je trebala biti završetak postala je početak nove istine, one koja je stajala nasuprot hladnom sistemu, koji je, čini se, zaboravio na ljudsku prirodu
