U današnjem članku donosimo detaljan pregled jednog od najšokantnijih slučajeva kriminala u Mađarskoj – poznatog kao slučaj „trovačica iz Nađireva“. U decembru 1929. godine, okružni sud u Solnoku suočio se s optužbama protiv gotovo 50 žena iz malog poljoprivrednog sela Nađirev, smještenog oko 130 kilometara južno od Budimpešte.Više u nastavku….
Prema izvještajima The New York Timesa, ove žene bile su osumnjičene da su od 1911. do 1929. godine ubile više od 50 muškaraca koristeći arsen, zbog čega su postale poznate u cijeloj zemlji.
- Život u selu bio je izrazito tradicionalan i strogo reguliran običajima. Nađirev se nalazio na obali Tise, u vinogradarskom regionu Kunšag, a brakovi su uglavnom bili ugovarani. Mlade djevojke, često tek u tinejdžerskim godinama, udavale su se za znatno starije muškarce, a u aranžmanima su važnu ulogu igrale zemlja, nasljedstvo i različiti ugovorni odnosi. Razvod nije bio moguć, a selo je još uvijek živjelo pod utjecajem običaja Austrougarskog carstva. Takvi brakovi često su dovodili do nesretnosti, osjećaja zarobljenosti i frustracija među mladim ženama, koje su morale podnositi fizičko, emocionalno i ponekad seksualno nasilje svojih muževa.
U selu nije bilo liječnika niti svećenika, pa je značajnu ulogu u životu zajednice imala seoska babica Žužana Fazekaš. Poznata po znanju o ljekovitim biljkama i hemikalijama, postala je ključna figura kojoj su žene vjerovale. One su joj se povjeravale, često otkrivajući tajne o nasilnim, zanemarujućim ili nevjernim muževima. Fazekaš je tada nudila rješenje za njihove probleme – arsen. Ona je dobijala otrov natapanjem papira sa ljepkom za muhe u vodi, a kasnije su u njenoj bašti pronađene zakopane bočice otrova. Na taj način, mnoge žene su dobile sredstvo da se oslobode svojih muževa, što je u lokalnom kontekstu, ispunjenom siromaštvom i ograničenim mogućnostima za žene, djelovalo kao ekstremno, ali razumljivo rješenje.
Do 1929. godine, seosko groblje bilo je prepuno misterioznih smrtnih slučajeva. Ekshumacijom 50 tijela otkriveno je da je u 46 slučajeva prisutan arsen. Kada je policija 19. jula 1929. došla uhapsiti Fazekaš, ona je popila vlastiti otrov prije nego što su žandarmi stigli, završivši svoj život u trenutku kada je shvatila da je kraj neizbježan.
- Prvi slučajevi trovanja datiraju iz 1911. godine, iste godine kada se Fazekaš doselila u Nađirev. Ipak, pokazalo se da ona nije bila jedina umiješana – pred sud je izvedeno 26 žena. Oko osam žena osuđeno je na smrt, dok su ostale dobile zatvorske kazne, uključujući sedam doživotnih. Motivacija zločina nikada nije u potpunosti razjašnjena. Spominjali su se siromaštvo, pohlepa, osjećaj zarobljenosti, ali i činjenica da su neke žene tokom Prvog svjetskog rata bile u vezama s ruskim zarobljenicima. Povratak muževa s fronta mnoge je doveo u stanje emocionalnog gubitka slobode, što je možda djelomično objasnilo njihovu očajničku odluku.
Psihološki kontekst ovog slučaja je također važan. Žene u Nađirevu živjele su u društvu gdje su bile potpuno ovisne o muškarcima, a društvene i pravne institucije nisu im pružale zaštitu. Tajna moć koju su stekle kroz arsen omogućila im je osjećaj kontrole u zajednici u kojoj su bile inače beznačajne. Također, izolacija, nedostatak obrazovanja i ograničene životne prilike pridonijeli su formiranju zajedničkog obrasca ponašanja, u kojem su ekstremni čini postali sredstvo preživljavanja i izražavanja bijesa.
Procjene govore da je ukupan broj otrovanih muškaraca u širem području mogao biti i do 300. Iako su godine izbrisale mnoga bolna sjećanja, priča o „trovačicama iz Nađireva“ ostaje simbol očaja i nasilja u zatvorenim zajednicama. Ironično, prema Mariji Gunja, kćerki lokalnog činovnika, ponašanje muškaraca prema ženama u selu značajno se popravilo nakon ovih događaja. Muškarci su počeli ozbiljnije tretirati svoje supruge, svjesni da je njihov prethodni odnos mogao imati tragične posljedice.
- Ovaj slučaj i danas služi kao opomena o tome koliko društvene strukture, nejednakost i izolacija mogu dovesti do ekstremnih i tragičnih posljedica. Priča o „trovačicama iz Nađireva“ podsjeća na složenost ljudskog ponašanja u situacijama očaja, ali i na dugotrajne posljedice koje nasilje i nepravda ostavljaju na zajednicu. Ona također pokazuje koliko moć, čak i u naizgled nemoćnoj situaciji, može biti iskorištena na način koji dramatično mijenja sudbinu cijele zajednice.
