U današnjem članku vam pišemo na temu života koji je ponekad teži od bilo koje uloge na pozornici. Saznajte u nastvku…
Ovo je priča o čovjeku koji je na sceni djelovao nepokolebljivo, a u stvarnosti je nosio teret rane koju je samo vrijeme moglo donekle ublažiti.Miša Janketić, glas koji generacije pamte, imao je djetinjstvo koje nije pripadalo djetetu, već svijetu punom tame.
Kada se danas pomene njegovo ime, većina se sjeća blagosti, mudrosti i dostojanstva koje je unosio u svaku svoju rolu.
- Glumac sa nevjerovatnim izrazom i toplim pogledom ostavljao je utisak čovjeka čiji je život tekao smireno i skladno. Ali istina je bila daleko od toga. Njegova prva sjećanja bila su obojena tugom, rastancima i borbom za goli opstanak.
Odrastao je u ratnom vremenu, u svijetu koji je djeci oduzimao i sigurnost i bezbrižnost. Najveći udar dogodio se 1944. godine kada je, kao dječak od desetak godina, izgubio majku. Ubijena je od strane četnika, a on je ostao samo sa jednim zadatkom, jednom rečenicom koja će ga pratiti cijelog života – čuvati mlađu sestru Milenu.
Majčine posljednje riječi postale su mu putokaz, nešto čemu će ostati vjeran uprkos godinama, okolnostima i vlastitim greškama.
- Nakon njene smrti, brat i sestra nalazili su se na milost svijetu koji nije imao strpljenja za preplašenu djecu. Završili su u tuđoj kući u Pljevljima, gdje su pokušavali da ostanu neprimjetni, da se uklope, da prežive. Strah ih je pratio kao sjenka, a nesigurnost bila je njihova svakodnevica.
U tim danima, u njihov komšiluk doselili su se i supružnici, mađarski Jevreji koji su tražili način da napuste taj kraj. Žena je u maloj Mileni vidjela priliku – možda šansu da djevojčici pruži spas, možda sebi saputnika na opasnom putu. Miša je tada bio dijete koje pokušava da bude odraslo, ali koje se ipak borilo sa željama koje nijedno dijete ne zna da obuzda.
Nekog dana ta žena donijela mu je žute kožne cipele, jedne od onih koje bi rijetko koje dijete tada imalo. Bile su sjajne, mekane, lijepe poput nečega iz drugog svijeta.
Dok ih je gledao, preplavljen dječijim oduševljenjem, nije primijetio da žena odvodi Milenu.
Tek kada je ostao sam, s cipelama u rukama, shvatio je šta se desilo.
Godinama kasnije, Janketić je kroz suze govorio: „Znao sam da nisam imao namjeru, ali osjećaj da sam je prodao nikada me nije napustio.“
Sudbina njegove sestre bila je poput najteže filmske priče. Žena koja ju je povela ubijena je ubrzo po bijegu, a Milena je završila među ljudima iz Višegrada koji su je, ne znajući ko je, čuvali najbolje što su mogli. Bilo je to vrijeme kada su djeca često lutala bez imena, bez dokumenta, bez identiteta, i samo je jedan trag ostao živ – dječiji glas koji je ponavljao da ima brata Cila.
- Nekoliko godina kasnije, jedna slučajna priča u vozu pokrenula je niz događaja koji će ponovo spojiti brata i sestru. Žena iz Pljevalja prepoznala je opis izgubljene djevojčice, a kasapin Milivoje, kod kojeg je Milena živjela, shvatio je da možda u njegovoj kući odrasta dijete koje nekome pripada. Počeo je potragu za njenim bratom i pronašao Mišu u Šahovićima.
Kada su stali jedno pored drugog pred sudijom u Višegradu, nije bilo potrebe za riječima – ličili su kao da ih je isti dan donio na svijet.
Kako je život odmicao, svako je krenuo svojim putem. Milena se udala, dobila djecu i živjela mirno, ali između nje i brata ostala je nit koju niko nije mogao prekinuti. U šali bi mu ponekad rekla: „Možda stvarno nisam tvoja, zamisli da jesam ona Hajrija Vrana.“
A on se nikada nije naljutio.
Kako je znao reći, bilo je dovoljno da ga pogleda da mu se vrati težina onih žutih cipela i dan kada je odrastao preko noći.
- U kasnijim godinama, kada je već bio voljeni glumac, govorilo se da je na sceni imao neku posebnu energiju, nešto što publika odmah osjeti i prepozna. Možda je to bila njegova toplina, možda iskustvo, a možda dubina čovjeka koji je preživio ono što većina nikada neće vidjeti.
Bol koja ne slomi čovjeka, već ga oblikuje, često ga učini nježnijim prema drugima.
Kod Miše je to bilo vidljivo u svakom pokretu, svakoj rečenici koju bi izgovorio, u načinu na koji je umio da utiša prostor samo prisustvom.
Iako je postao legenda, iako je dobio sve počasti koje gluma može donijeti, najvažnije poglavlje njegovog života ostalo je ono iz djetinjstva – borba za sestru, rana krivice, čudo ponovnog susreta i težina koju je nosio tiho, bez dramatizovanja, kao da se radilo o nečemu sasvim običnom.
A zapravo, bio je to život koji bi slomio i mnogo starije i jače od dječaka koji je tada bio.
I možda baš zbog toga publika ga i danas pamti ne samo kao glumca, već kao čovjeka nevjerovatne unutrašnje snage.
Ako želite, mogu napisati i treću, još drugačiju verziju — emotivniju, jednostavniju ili stilizovanu kao ispovijest
