U životu se ljudima dešqavaju razne situacije a neko se dosjetio da reakcije pojedinaca na razne događaje tajno snima i to je poznato kao Skrivena kamera. U posljednje vrijeme se često provode razni socijalni eksperimenti na ovaj način.
Dok smo jučer šetali ulicom sa suprugom i kćeri, naglo nas je prekinuo mladić koji je počeo vikati na trudnicu iza nas. Instinkt mi je bio da interveniram i riješim situaciju, ali me supruga uhvatila za ruku i nagovarala: “Prestani, to nije naš problem.” Zatim sam se odmaknuo i izdaleka promatrao kako se njih dvoje svađaju samo dva metra od nas. Mladić je u tom trenutku prišao još bliže, gurnuo trudnicu od čega je pala, zatim je udario i počeo se smijati.
- Ne mogavši to više trpjeti, jurnuo sam na njega i počeo ga udarati svom snagom. U tom trenutku osjetio sam da me netko uhvatio da povuče tipa, što je on iskoristio kao priliku za bijeg. Brzo sam se izvukao iz svoje pozicije “skakača” i počeo ga progoniti. Gurnuo sam ga na pločnik, natjeravši ga da poviče: “OVO JE SKRIVENA KAMERA!” Kad sam se okrenuo da pogledam, primijetio sam ženu kako trči, zajedno s kamermanima i trudnicom koja je skinula trbuščić.
“Skakač” je zadobio slomljeno rebro, dok je muškarac završio s dva izbijena zuba. Oni su zapravo stvarali dokumentarac fokusiran na nasilje nad ženama i dostupne sustave podrške. Ishodi su šokantni – u 14 gradova u kojima se performans održao, ja sam jedini odgovorio na ovaj način. Na kraju, čini se da me sudbina navela da glumim u filmu koji će biti prikazan u Španjolskoj.
Bonus tekst:
Svaki čin koji ugrožava psihičku, fizičku, seksualnu ili ekonomsku dobrobit žene protiv njezine volje klasificira se kao muško nasilje nad ženama. Počinitelj može biti rođak (kao što je muž, sin, otac, brat ili ujak), poznanik (uključujući prijatelje, kolege ili šefove) ili stranac. Ključno je shvatiti da svaka žena može biti žrtva nasilja, koje nije odraz njezinih postupaka, već rezultat patrijarhalnog sustava koji osnažuje muškarce. Ovo nasilje muškarcima služi kao sredstvo da održe svoju dominaciju nad ženama.
Kroz povijest, pa sve do danas, svaka vjerska zajednica je održavala nasilje nad ženama kao manifestaciju zlouporabe moći jednog spola nad drugim. Tipično, društva promiču ideju da su obiteljska pitanja privatna pitanja. Ova perspektiva, međutim, dovodi do ušutkavanja obiteljskog nasilja, ostavljajući one s manje moći u obitelji – prvenstveno žene i djecu – bez potrebne podrške da pobjegnu od situacija zlostavljanja.
Muškarci su uvjetovani da vrše kontrolu nad obitelji, često pribjegavajući pritom nasilju. Djeci odgojenoj u nasilnim okruženjima obično nedostaju alternativna sredstva komunikacije. Od 2002. godine, nakon primjene članka 164. Kaznenog zakona, država je prvi put priznala da nasilje u obitelji nadilazi osobne obiteljske probleme, kategorizirajući ga kao društvenu i državnu brigu. Posljedično, država je sada u poziciji da kažnjava počinitelje obiteljskog nasilja.
Ovo priznanje dosljedno je u svim europskim nacijama iu većini zemalja diljem svijeta. Uspostavljanje zakona koji se bave obiteljskim i seksualnim nasiljem može se pripisati brojnim aktivisticama i feministicama unutar ženskog pokreta koje su neumorno zagovarale njihovo stvaranje i donošenje u svojim zemljama. Podaci pokazuju da svaka žena, bez obzira na dob, razinu obrazovanja, financijski status ili nacionalnost, može postati žrtva muškog nasilja.
Globalni ženski pokret pokazao je da je nasilje nad ženama od strane muškaraca svjetski problem, koji pokazuje dosljednu dinamiku u različitim kulturama, iako se određene manifestacije mogu razlikovati unutar određenih zajednica (kao što je spaljivanje žena, počinjenje ubojstava za miraz, izvođenje klitoridektomije, kamenovanje žena i tako dalje). Podaci pokazuju da pojedinci koji se bave zlostavljanjem mogu biti bilo koje profesije, obrazovanja, financijskog statusa ili nacionalnosti. Obično je nasilnike teško prepoznati, jer su često prihvaćeni unutar svojih muških ili profesionalnih zajednica.
